O, da, svi mi to radimo – bacamo se u zagrljaj budućnosti kao da je ona spas, neki sjajni hologram pun dronova koji nam donose kafu u krevet i AI koji odgovara na poruke bolje nego mi sami. “Pogledajmo u budućnost!” viču političari s osmijesima širim od deficitarnog budžeta, dok im plakati već mirišu na recikliranu propagandu iz ’90-ih, samo prelakiranu da djeluje optimistično. A mi? Mi klimamo, jer je lakše praviti se da vjerujemo nego priznati da više ni vlastitim obećanjima ne vjerujemo.
Ta famozna budućnost, koju tako strastveno zazivamo, uopšte nije nova. To je stara prošlost koja se naknadno našminkala, izvukla obrve i stavila filter. Korupcija je ista, samo je dobila redizajn. Ne, ovo nije greška. Ovo je tradicija koja se ponavlja s boljim marketingom. Ideje su, naravno, iste – samo su sada prezentirane kao “reforme”, što je regionalni sinonim za “ništa se ozbiljno neće promijeniti”.
A oni koji stvarno imaju ideje? Njih niko ne zove. Dobro, ruku na srce, njih zovnu tek kada treba glumiti pluralizam, ali onda ih parkiraju u zadnju klupu, da šute i eventualno klimaju glavom, daleko od mjesta gdje bi se mogla napraviti šteta – odnosno, promjena.
Istina je brutalna: mi ne trčimo naprijed da bismo bili bolji. Mi bježimo nazad da nas ne sustigne verzija nas koja je još vjerovala u išta. Bježimo od vlastite mladosti, od trenutka kad smo bili dovoljno čisti da mislimo kako institucije postoje da služe, a ne da preživljavaju same sebe. Od ideje da pravda postoji. Od naivnog uvjerenja da se rad isplati. Od svega što danas zvuči kao bajka za politički nepismene.
I onda trčimo, bez daha, samo da nešto ne stigne za nama. A kad tako trčiš, naravno da ne znaš kuda ideš. Zato padamo. Padamo već decenijama – toliko dugo da je pad postao naš najuspješniji izvozni proizvod. Oni koji gledaju sa strane misle da je koreografija. Nije. To je samo gravitacija razočaranja.
I kad se sve ogoli, kad se obećanja isprazne, a zavjesa se spusti, ostane ono što uvijek ostane: isto s…. samo drugo pakovanje. Znate na šta mislim. I znaju oni. Ali to je jedina konstanta koju ova zemlja nikad ne promaši.
