Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se političari već tri decenije ponašaju kao da je najveći problem granica između dva entiteta, dok se stvarna granica povlači negdje sasvim drugo — između onih koji odlaze i onih koji ostaju. Dok se javni prostor svakodnevno puni dramatičnim pričama o “istorijskim prijetnjama”, “odbranama naroda” i mogućim sukobima, jedna mnogo ozbiljnija kriza odvija se gotovo neprimjetno: zemlja polako ostaje bez ljudi. Rađa se sve manje djece, stanovništvo ubrzano stari, a najobrazovaniji i najmobilniji odlaze upravo tamo gdje politika više ne odlučuje o njihovoj svakodnevici.
O demografiji se u BiH govori rijetko, a još rjeđe ozbiljno. Čak i kada zvanične institucije objave izvještaje u kojima stoji da se u narednim decenijama očekuju “demografske promjene neviđenih razmjera”, javnost i politika preko tih rečenica uglavnom prelaze kao preko usputne napomene.
U razgovoru za Antiportal magistar elektrotehnike i demografski analitičar Adnan Fehratbegović upozorava na to da BiH već ulazi u fazu iz koje se demografski pad više ne može lako zaustaviti. Prema projekcijama koje navodi, u narednim decenijama broj radno sposobnih ljudi mogao bi se gotovo prepoloviti, dok će udio starijih od 65 godina dramatično rasti.
Problem, međutim, nije samo u broju stanovnika. Kako Ferhatbegović ističe, možda je još ozbiljniji kvalitativni odliv — odlazak upravo onog dijela populacije koji je najobrazovaniji, najmobilniji i najpotrebniji ekonomiji. U takvoj zemlji, kaže analitičar, demografija prestaje biti statistika i postaje pitanje opstanka društva: od penzionih fondova i tržišta rada do pitanja ima li uopšte dovoljno ljudi koji će sutra održavati institucije države.
Jer bez obzira na to koliko političkih sistema izgradite — bez ljudi, svi oni na kraju ostaju samo prazna arhitektura.
Kada prirodni priraštaj ostaje negativan više godina zaredom, u kojem trenutku populacija ulazi u tzv. demografsku inerciju – fazu u kojoj se pad više ne može zaustaviti ni uz povećan natalitet? Možemo li danas već govoriti o demografskom slomu ili je termin „starenje populacije“ još uvijek precizniji opis stanja u BiH?
– BiH se nalazi u izuzetno teškoj, pa da kažem i kritičnoj fazi kada su u pitanju negativni prirodni priraštaj i starenje populacije. I jedno i drugo je, naravno, povezano. Kada je riječ o samom starenju stanovništva, 1991. prosječna starost populacije u BiH bila je oko 30 godina. Prema zvaničnom popisu iz 2013, prosječna starost u Federaciji bila je 39, a u Republici Srpskoj 41–42 godine. Dakle, između dva popisa starost stanovništva povećala se za gotovo deset godina.
Uzimajući u obzir da je od 2014. do danas, prema podacima Eurostata, stanovnicima BiH izdato oko 400 hiljada boravišnih dozvola za boravak duži od šest mjeseci, možemo s priličnom sigurnošću reći da se prosječna starost dodatno pogoršala. Razlog je taj što uglavnom mlađa populacija iseljava iz zemlje, pa je vjerovatno da je prosječna starost stanovništva u BiH danas 45 ili više godina, što je izuzetno zabrinjavajuće, imajući u vidu da je fertilni kontingent – stanovništvo koje učestvuje u rađanju nove populacije – između 20 i 40 godina.
Dakle, mi već sada imamo ozbiljan problem sa starosnom strukturom stanovništva. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste činjenica da, prema zvaničnoj studiji koju je radio Federalni zavod za statistiku zajedno s UN-ovom razvojnom agencijom, projekcije starosne strukture stanovništva BiH pokazuju izuzetno nepovoljne trendove. Naprimjer, procjena je bila da je 2020. udio stanovništva starijeg od 65 godina u Federaciji BiH iznosio oko 19 posto, a da će se do 2050. taj udio povećati na 37 posto, i to prema scenariju iseljavanja koji nije intenzivan kao što je bio svih ovih godina. Drugim riječima, 2050. u Federaciji BiH imat ćemo gotovo dva od pet stanovnika starijih od 65 godina.
S druge strane, radno sposobna populacija u Federaciji BiH će u istom periodu opasti s oko milion i 530 hiljada na približno 800 hiljada, dakle gotovo će se prepoloviti.
Ako iz zemlje odlaze najmobilniji i najobrazovaniji, kako takva selektivna migracija mijenja društvenu strukturu BiH? Kakvo društvo nastaje kada se demografska piramida ne prazni samo brojčano nego i po obrazovnom i generacijskom profilu?
– Iz BiH, nažalost, odlazi populacija koja je najpotentnija – u intelektualnom smislu, ali i u smislu aktivnosti na tržištu rada. Poznato je da mlađe generacije donose inovativnost i progres na gotovo svakom polju. Međutim, suočavamo se upravo s odlaskom tog najkvalitetnijeg sloja stanovništva.
Vraćam se na zvanične podatke Eurostata: radi se o gotovo 400 hiljada izdatih boravišnih dozvola u posljednjih deset godina. Ukoliko se taj trend nastavi, to će izuzetno negativno uticati i na starosnu strukturu stanovništva. Međutim, još važnije je nešto drugo. Često se potencira pitanje koliko stanovnika ima BiH, ali mislim da je zapravo najveći problem kvalitativna struktura stanovništva – odnosno udio obrazovanih ljudi i onih koji su najkonkurentniji na tržištu rada. Ako pogledamo činjenicu da se vrlo mali broj ljudi vraća, to zapravo ide u prilog tezi da se naši mladi koji odlaze izuzetno dobro snalaze na tržištu rada u Evropskoj uniji. Dakle, višestruko gubimo po mnogim osnovama. Ovdje se mogu čak i kvantificirati gubici. Radili smo studije koliko jedno društvo košta podizanje mladog čovjeka do nivoa srednje škole ili fakulteta. Riječ je o iznosu oko 100 do 200 hiljada maraka, zavisno od slučaja.
Gubimo milijarde
Uzmimo čak i ovu povoljniju procjenu za nas. Ako pretpostavimo da svaki čovjek ovo društvo košta oko 100 hiljada maraka, onda svake godine gubimo milijarde maraka samo po osnovu odlaska tih ljudi. A da ne govorim koliki je dodatni gubitak zbog toga što ti ljudi više nisu dio našeg tržišta rada.
U javnosti se pominje smanjenje broja stanovnika, ali rjeđe teritorijalna depopulacija. Da li BiH ulazi u fazu u kojoj će čitavi krajevi ostajati bez stanovništva, dok će se život koncentrisati u nekoliko većih urbanih centara?
– Postoje regioni koji su, nažalost, već sada poluprazni. Recimo, Krajina. Ovu tezu baziram na zvaničnim podacima. Naprimjer, Unsko-sanski kanton je od 1997. do 2000. imao oko 4.500 novorođenih godišnje, što je bio nivo koji je tada imao i Kanton Sarajevo.
Međutim, pretprošle i prošle godine u Unsko-sanskom kantonu rođeno je oko 1.200 do 1.300 beba. Dakle, to je otprilike 25 posto, odnosno četvrtina broja novorođenih koji je taj kanton imao prije dvadesetak godina. Radi se o drastičnom smanjenju nataliteta, što je zapravo direktna posljedica iseljavanja stanovništva.
Hoće li društvo sa dominantno starijom populacijom postajati politički konzervativnije i manje sklono reformama, ili je taj odnos između demografije i politike ipak složeniji nego što se često pretpostavlja?
– Tvrdim da je to tako. To ste dobro primijetili. Mladi su, općenito, skloniji inovacijama, promjenama i novim rješenjima. Skeptičan sam kada je riječ o tome da društvo prepoznaje prava rješenja, jer mislim da se godinama vrtimo u istim problemima, a ključni uzroci se ne targetiraju. Recimo, problem korupcije. Imali smo izvještaj Transparency Internationala prema kojem smo među vodećim zemljama u Evropi po korupciji. S druge strane, jedno novo istraživanje kaže da 70 posto mladih želi otići iz zemlje. Kada ta dva podatka uparite, vrlo je jednostavno izvući zaključak.
Jasno je gdje sve vodi
Priča o ljudima je najvažnija tema. Ljudski resursi su najvažniji. U Japanu se dogodi potres pa čitav grad bude sravnjen sa zemljom, a oni šest mjeseci nakon toga sve ponovo izgrade. Bez ljudi nemate ništa.
Kad pogledate negativan prirodni priraštaj, sve više umrlih i sve manje rođenih, vrlo je jasno gdje to vodi. Taj bazen ljudi koji imamo daleko se brže prazni nego što se puni. Projekcije za narednih 30–40 godina su grozne. Ne vidim kako je opstanak penzijskih fondova uopšte moguć.
Recimo, 2021. godine gostovao sam u emisiji na N1 s tadašnjim direktorom Fonda (Zijad Krnjić, op. a). Rekao sam mu da su naši PIO fondovi u opasnosti zbog svih ovih trendova. On je odgovorio da je fond stabilan na kratki i srednji rok. Već sljedeće godine premijer FBiH Novalić (Fadil, op.a) prebacio je Fond na budžet, što znači da se više ne može finansirati iz redovnih doprinosa.
A razlog zašto je taj sistem dugoročno ugrožen upravo su demografske projekcije.
– U narednih 30–40 godina imat ćemo 250 hiljada ljudi starijih od 65 godina više nego što ih imamo sada. Neka je samo pola od toga penzionera – to su ogromna izdvajanja. A s druge strane, smanjit će se za ne znam koliko stotina hiljada broj ljudi koji pripadaju radno sposobnom kontingentu. To je katastrofa u najavi. To su egzaktni podaci.
Možemo li doći do paradoksalne situacije da politički sistem postane veći i složeniji od društva koje ga treba održavati – da institucije ostanu, ali da demografska baza koja ih nosi postane premala?
Ne mogu da shvatim da imate jedan takav izvještaj zvanične institucije kao što je Federalni zavod za statistiku, kojem u zaključku stoji da će se u narednih nekoliko decenija u Federaciji dogoditi demografske promjene neviđenih razmjera. Dakle, riječ je o zvaničnom dokumentu koji, čini mi se, javnost i institucije olako prelaze, uprkos brojevima koje su stručnjaci iznijeli. Po mom mišljenju, to poražavajuće.
Šta je dugoročno veća prijetnja BiH: politički sukobi koji dominiraju javnim prostorom ili činjenica da se svake godine rađa sve manje ljudi koji bi u tom društvu uopšte živjeli i učestvovali u njegovom političkom životu?
– Mislim da je ovo drugo posljedica prvog. Izuzetno su me nedavno uznemirile političke poruke između predstavnika vlasti, odnosno predsjednika političkih stranaka, u kojima su se pominjali vojni sukobi. Ta klima političke nesigurnosti, u kojoj se stalno potenciraju sukobi, s jedne strane, dok su s druge zanemareni najvažniji aspekti koji utiču na kvalitet života – poput izgradnje infrastrukture, poboljšanja kvaliteta zdravstva i sličnih stvari – svakako utiče na raspoloženje ljudi i njihove odluke o ostanku ili odlasku.
U javnosti se često govori o nedostatku novca za zdravstvo, obrazovanje i druge ključne sektore. Istovremeno, često se spominje i ogromna administracija. Koliko je, po Vašem mišljenju, struktura javnog sektora zapravo dio problema koji utiče na kvalitet života i odluke ljudi da napuste zemlju?
– Postoji još jedan veliki problem koji se često zanemaruje, a to je administracija. S jedne strane imamo manjak doktora. Imamo dva puta manje doktora nego Hrvatska, koja je inače na dnu evropskog prosjeka. Izdvajamo, čini mi se, po stanovniku za zdravstvo tri i po puta manje nego Hrvatska. S druge strane imamo enormnu administraciju.
Posebno danas, u vrijeme digitalizacije. Ja sam po struci magistar elektrotehnike i bavim se digitalizacijom poslovnih procesa. Danas imamo ogroman broj službenika koji se bave dokumentima u eri u kojoj se milion stvari može uraditi online. Imamo veliku administraciju koja troši mnogo novca, a svi mi to finansiramo.
Kada bi se ta administracija počela smanjivati, ostale bi stotine miliona maraka na godišnjem nivou koje bi se mogle usmjeriti u zdravstvo, obrazovanje ili infrastrukturu. Starosna struktura naše administracije je već prilično visoka, ali upravo je to velika prilika da se ona postepeno smanji. Veliki broj ljudi iz opština, ministarstava i drugih institucija prirodnim odlivom odlazi u penziju.
Dakle, ne morate nikoga otpustiti. Dovoljno je samo da se na ta mjesta ne zapošljavaju novi ljudi. Za nekoliko godina hiljade radnih mjesta u administraciji mogu se prirodno osloboditi, što znači da bi se desetine miliona maraka mogle rasteretiti u budžetu.
Dok se politika u BiH bavi stalnim krizama, demografija vodi jednu mnogo ozbiljniju — i mnogo tišu — bitku. Razlika je samo u tome što se iz demografske krize ne izlazi konferencijama za novinare.
