Zapadni Balkan decenijama egzistira u vakuumu između normativnih obećanja i surove realnosti. Dok se “evropske vrijednosti” recikliraju kao anestezija za mase, u dubokoj strukturi sistema instalirana je upravljana stabilnost. Pod nadzorom međunarodnih skrbnika, lojalnost je postala primarni supstitut za demokratiju, a kontrola resursa prioritet nad transformacijom društva. U ovoj geopolitičkoj laboratoriji, regija nije tretirana kao cilj, već kao puko sredstvo za amortizaciju tuđih kriza.
Danas, u eri brutalne fragmentacije i sloma globalne međuzavisnosti, realpolitika se vraća kao jedini preostali okvir odlučivanja. Imperijalni apetiti ponovo crtaju mape, dok liberalni konstrukti uzmiču pred ogoljenom moći. U tom kontekstu, bivši diplomata i stručnjak za međunarodnu politiku Arsim Zekolli nudi autopsiju poretka bez diplomatskog uljepšavanja i kurtoaznih eufemizama.
Od Cooperove doktrine “liberalnog imperijalizma”, koja periferiju posmatra kao džunglu podložnu zakonima jačeg, do transformacije država u klijentelističke feude pod zastavom EU, Zekolli demontira zablude naše političke nepismenosti. On razotkriva kako je “evropeizacija” postala savršen paravan za kolaps institucija, a diplomatija trgovina kojom se kupuje prividni mir na štetu budućnosti.
Vrijeme je da pogledamo šta ostaje kada se sa procesa skine protokol, a sa istine politička korektnost.
Dok nas zapadne diplomate godinama drže u čekaonici “evropskih vrijednosti”, stiče se utisak da je taj put zapravo savršena anestezija za mase, dok lokalne elite u miru dovršavaju privatizaciju država. Da li je Bruxelles postao nesvjesni saučesnik balkanskog feudalizma ili su, zapravo, jedini koji su u ovoj igri dobili tačno ono što su htjeli – stabilnu deponiju na periferiji?
– Realan odgovor jeste da je istina negdje između, sred europskog grijeha i naše slabosti. Ja ne bih rekao da je pristup Europe zasnovan na “europskim vrijednostima”, niti da je on ikad postojao u realnosti ili kao jedan od vrhunskih prioriteta. Podsjetiću na malo znan i još manje diskutiran momenat, da kolonijalni pristup Europe prema Balkanu nije nikakva misterija, još manje licemerje, već javno objavljen i dat k znanju od samog kreatora Briselske strategije, britanskog diplomate Roberta Coopera u napisu “Novi liberalni imperijalizam” objavljenom u The Guardianu 2002. U kojem jasno piše da “među nama poštovaćemo zakone (vladavinu prava), ali kad djelujemo u džungli, koristićemo zakone džungle”.
Što znači, EU nikad nije krila niti glumila kakav pristup koristi prema nama. Problem je što taj napis nije ni preveden, a kamoli diskutovan u našim akademskim i društvenim krugovima, kamoli političkim. Cooperova strategija jeste odraz europskog grijeha prema nama, ali naš odnos prema tom grijehu je odraz naše karakterne slabosti u razumijevanju i odnosu prema grijehu. Slabost iskazana time da umjesto osjećaja uvrede i potcjenjivanja, naš odnos rezultira utakmicom politike, akademije, intelektualaca ko će biti “hijena, lav, tigar” u hijerarhiji “džungle” nauštrb i nesreću domaćih “majmuna”.
Taj se pristup Bruxellesa kasnije ponavlja stavovima Junker – Mogherini (Jean-Claude Juncker, tadašnji predsjednik Evropske komisije i Federica Mogherini, tadašnja visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i bezbjednost) u davanju roka za učlanjenje koje je regionalna politika preokrenula u utrku nacionalnih inata i podvaljivanja Josepa Borella (bivši šef diplomatije EU, op a), doslovce na fonu analogije “naš vrt i njihova džungla”, kao i imenovanjem kompromitovanih likova poput Miroslava Lajčaka u sprovođenju ruskih strategija pod okriljem EU zvjezdica. Ali naša konstatacija briselskih grijehova i, iskreno rečeno, glupih politika EU nikad nije imala efekata zbog odsustva samokritike i relativizacije naših endemskih slabosti.
Prisutna je ta fascinantna simbioza: domaći lideri plaše Zapad ruskim uticajem da bi dobili kartu “besplatnog prolaza” za korupciju, dok se Rusija zapravo samo smiješi iz prikrajka jer ne mora prstom mrdnuti – naši “proevropski” lideri rade posao destabilizacije bolje od bilo kojeg agenta Kremlja. Ko tu zapravo blefira, i ko na kraju plaća taj ceh u eurima?
– Pozicija Moskve je desetljećima statična u odnosu prema Europi i SAD-u, iskazujući što su joj ambicije, dok se Bruxelles ili Washington naizmjenično utrkuju u samozadovoljnim interpretacijama “šta to gospo’n Putin u stvari želi reći?”. U tom pristupu, mi možemo Moskvu nazivati svim pogrdnim epitetima, ali ne i epitetom “lažovi”. Prije bih rekao da je pitanje samozavaravanja zapadnih centara radi domaćeg mira i radi jeftine kompenzacije nauštrb Gruzije, Ukrajine, Baltika, Balkana. Što je na kraju dovelo do toga da najdramatičniji i najdestruktivniji odnos Rusije prema Balkanu nije dolazio iz Moskve, nego indirektno putem Berlina, Pariza, Beča, Rima, Madrida, čak i Londona, a sada možda i iz Washingtona. Za naš region, eksploatacija multilateralne diplomatije u korist rusofilskih diplomata iz EU je dokazano destruktivnija i smrtonosnija nego Ruski humanitarni centar u Nišu ili paravojni kampovi pod nosom NATO-a i EU na zapadnom Balkanu. Stoga, to je dobar opis da se “Rusija smiješi iz prikrajka” jer je Moskva znala eksploatirati i zapadnu, a radi njih i domaću, klijentelu kriminala i korupcije da odradi sve što je potrebno Kremlju, ali pod zastavom EU i “demokratskih centara” Zapada.
Miopija Zapada: Kako je Bruxelles počeo gledati Balkan ruskim očima
Strateška razlika između odnosa Rusije i Zapada prema regiji jeste ta da je Moskva oduvijek posmatrala regiju, a time i Europu i šire, kroz prizmu konflikta civilizacija i insistirala u traženju suglasnih partnera na Zapadu. S druge strane, Zapad je isprva insistirao na promatranju regiona kao sastavnog dijela liberalizacije i postkolonijalizma, ali je vremenom, radi frustracije svojim neuspjesima i tektonskim geostrateškim krizama, počeo sumnjati u svoj pristup i miopično uvažavati rusko stanovište. Na svoju štetu, našu tragediju i radost ne samo Rusije već i Kine i globalnog juga.
Stoga, ne treba da nas čudi što su naša dojučerašnja društva zasnovana na kakvim-takvim liberalnim postulatima sve više slijedila trendove uvezene radi naših “lako ćemo, nema problema” slabosti. To se najlakše da vidjeti u odnosu ili uticaju religija, od nekadašnje moralno-vrijednosne duhovnosti ka politizaciji religije i na kraju suočavanju sa današnjim društvenim trendom religijskih psihoza i politklerikalnih neuroza.
Imam utisak da se Balkan danas održava u stanju kontrolisane nedovršenosti: dovoljno stabilan da ne eksplodira, ali nikad dovoljno stabilan da postane politički subjekt. Da li je to svjesna arhitektura međunarodne politike ili samo nusprodukt zamora velikih sila?
– Mi Balkan tumačimo prizmom eks-jugoslovenskih republika, ali čudnovato apstrahiramo da su dio Balkana i Grčka i Turska, i Bugarska i Rumunjska. A upravo tamo možemo konstatirati limite europskog uticaja. Taj limit, ta mistika o civilizacijskom uticaju Europe na Balkan nije upitna radi Srbije ili Albanije, već je konstatovana na primjeru Grčke kao dokazni argument da i nakon 50 godina članstva u EU, decenijama prije Hrvatske ili Slovenije, Grčka se kulturološki, mentalno, politički i na kraju ekonomski ne razlikuje puno od susjeda. Dok, s druge strane, i Rumunjska i Bugarska nakon decenije članstva u EU, kao i Turska ili Albanija koje su izvan EU, dokazuju da otvorenost uma, duha, modernizacije, reforme nije ekskluzivni prerogativ EU ili europskog uticaja. Naprotiv, nekritički i supremacistički majndset Bruxellesa stvara apsurdnu realnost da je članstvo u EU legitimacija europejstva, čak i kad su neki iz EU primitivniji od onih kojima se osporava europejstvo zbog toga što nisu EU.
To je naličje europskog pristupa. Naše naličje, ili licemerje, jeste u tome da mi sa zapadnog Balkana imamo iskrivljenu predstavu u razumijevanju modernosti. Naš reper o uspješnosti i savremenosti još ostaje “al’ se nekad dobro jelo” smješten u desetljeću poslije 1968. i 1982. nakon ekonomskog bankrota SFRJ, tj. deceniji lijepog života finansiranog zapadnim kreditima da bi se Jugoslavija koristila kao “zavodnički izlog” prema Varšavskom paktu. Ali to je desetljeće u realnosti samo iznimak, izuzeće van konteksta blagog staljinizma prije 1968. i restauracije staljinizma nakon 1982.
Razlika je u tome da su Slovenija i Hrvatska to desetljeće iskoristile da unutar tadašnjeg “sukoba na jugoslovenskoj ljevici” rade na profiliranju marksističko-ekonomske trajektorije kao mosta ka adaptaciji prema socijaldemokratiji i kapitalizmu. Dok se istočni dio Jugoslavije grčevito držao za lenjinistički pristup tvrde kontrole nad državom, narodom i društvom. Zapad se stoga, radi prioritizacije stabilnosti, adaptirao prema tekućim prijeratnim trendovima u Sloveniji i Hrvatskoj, ali, nažalost, nekritički i prema retro staljinističkim trendovima u regionima pod uticajem Srbije i domaćim pseudoliberalnim mimikrijama komunizma.
Nakon decenija slušanja o “evropskim vrijednostima”, dok smo u praksi svjedočili kako se autokratija nagrađuje u ime “stabilnosti”, nameće se pitanje: živimo li mi zapravo novu varijaciju Kissingerovog “realizma”? Tretira li se Balkan kao puka tampon-zona u tuđoj geopolitičkoj šahovskoj partiji, gdje je Zapad prestao čak i da simulira brigu za demokratiju dajući prednost isključivo pragmatičnim interesima?
– Razumijevanje Kissingerovog “realizma” je nepotpuno ako se ne poveže s drugim aspektom njegove geopolitike, tzv. interdependency (uzajamne zavisnosti) zasnovanoj na teoriji Jeana Monneta na primjeru poslijeratne Europe, a kasnije na teoriji globalne međuzavisnosti istraživača Roberta Keohanea i Josepha Nyea iz 1970-ih. Priroda tih teorija zasniva se na traumatičnim iskustvima Europe dvaju ratova, a nakon toga iskustva iz Vijetnamskog rata, postkolonijalizma, nemira u SAD-u itd.
Ta strategija Kissingera ili Monneta jeste bila rezultat stoljetnih procesa liberalizacije, ali i dominacije eurocentrizma i uber-power pozicije SAD-a. Sve do restauracije imperijalnih apetita Rusije i ubrzanog jačanja Kine kao rivalskih koncepata u kojima je međuzavisnost ili odbačena, ili okrenuta u korist Moskve i Pekinga. Stoga, u dubini kriza na Bliskom istoku, Africi, Južnoj Americi, pa čak i unutar transatlantskih odnosa, svjedočimo eroziji strategije međuzavisnosti kao osovine poretka građenog nakon Drugog svjetskog rata.
“Evropeizacija” kao eufemizam za kolaps: Demokratizacija zamijenjena pragmatičnim švercom
U našoj regiji, refleks te erozije se odražava putem zamjene teza. Ta praktična deformacija onoga što vi nazivate “EU vrijednosti” je na kraju dovela do dramatične promjene smisla reformi, tačnije tihom zamjenom uslova “demokratizacije sistema i društva” i nametanjem supstitutne floskule “europeizacija” pod kojom se podrazumijeva virtualno sve i apsolutno ništa. Jer, demokratizacija jasno definiše kako treba izgledati istinski reformski političar, dok europeizacija omogućuje da se takve primordijalne političke osobe poput Vučića, Rame, Abazovića upakuju i švercuju u kategoriji “nije demokrata, ali služi našim potrebama”. To je europeizacija, kovanica skovana da se kolaps demokratije – hvale zapadnoeuropske birokratije – amnestira “pragmatizmom”. Da bi se sada ta licemjerna podvala EU prema regionu koristila u prilog deamerikanizacije zapadnog Balkana i ucjenjivačkom opredjeljenju u korist Bruxellesa.
Na Balkanu živimo između velikih narativa — evropskih integracija, nacionalnih projekata, bezbjednosnih prijetnji. Ko danas proizvodi više političkih iluzija: lokalne elite ili međunarodna zajednica?
– Iluzije proizvodi neznanje, lijenost, poluobrazovanost i iskrivljena percepcija o realnosti. Umjesto mojih konstatacija, uputio bih vas da konsultujete predviđanja Samuela Huntingtona koji je još 1980. godine u svojoj knjizi “Promise of Disharmony” ne samo najavio već i precizno – u godinu – predvidio to što se danas dešava. A to je da SAD, a time i čitav Zapad, prolaze kroz ciklus “grčeva” koji se ponavlja svakih 60 godina radi zgađenosti građana od svojih političara, institucija, medija, uopće sistema vlasti i sistema vrijednosti. Huntington je još tada najavio da će sljedeći ciklus “grčeva” nastupiti sredinom treće decenije dvadeset prvog stoljeća, što znači upravo danas.
U našim sredinama ustaljene su percepcije da smo mi, Balkanci, ili epicentar svijeta ili neka puka, beznačajna, provincijski kulturna i intelektualna uboga bijeda i mizerija svijeta. A nije ni jedno, ni drugo. Na uporedbenom fonu ciklične analize Huntingtona možemo konstatirati paralelu između balkanskih dešavanja s onim globalnima, još od pada Otomanske imperije kao začetka turskog, te time povezanih balkanskih nacionalizama, pa sve do 1980. godine kada se demonstracije u Prištini dešavaju ukorak sa poljskom Solidarnošću, Islamskom revolucijom, sovjetskom agresijom u Afganistanu i konačnim obračunom sa komunizmom.
Ali upravo to mi daje razlog vjerovati da Balkan ulazi u deceniju cikličnih “grčeva”, na koncu ciklusa započetog 1980. Da su dešavanja u postjugoslovenskom podneblju nagovještaji dubokih promjena ne samo na političkom nego i na duhovnom aspektu. To se nadovezuje na taj globalni trenutak erozije međuzavisnosti kao osnovice strategije Kissingera, upravo manifestovan na Srednjem istoku putem građenja mreže uzajamnih zavisnosti vladajućih elita, ali bez puno obzira na mišljenje i sentimente naroda, upravo na ono što su zapadni mediji decenijama nazivali “Arab street” od Maroka pa do Kuvajta.
Ta strategija povezivanja “elita” bez puno razmišljanja o sentimentima građana jeste osnovica zapadne politike stabilokratije u regiji. Diktirana američkim geopolitičkim svjetonazorom prema Balkanu kao trećem koncentričnom krugu Srednjeg istoka i europskom predrasudom o regiji kao europskoj geografiji s neeuropskom kulturom i historijom. U tom interregnumu doći će do jačanja samodefinirajućih specifičnosti različitosti i sličnosti.
Dinamika tih specifičnosti biće determinirana pomjeranjem gravitacionih snaga sa zapadnog Balkana prema zapadnoj obali Crnog mora. Nekadašnja strateška značajnost Jadrana sada je prebačena ka Crnom moru, što rezultira erozijom značaja ne samo Srbije već i tradicionalnog koridora Beograd – Skoplje – Solun, koji se već uveliko supstituira povezivanjem Baltika putem Ukrajine s Rumunjskom i Bugarskom. Uostalom, uporedite proboj diplomatija ovih zemalja sa faktičkom dezavuiranošću onih koji još žive u nostalgičnim trabunjanjima “mi smo nekad bili Amerika za Rumune i Bugare”. Da bi danas živjeli u regionu koji je više nalik Srednjem istoku.
Riječ, dvije za kraj
Kada se sa diplomatije skine protokol, a sa istine politička korektnost, ostaje ogoljena realpolitika u kojoj su naše države tek moneta za potkusurivanje. Huntingtonov sat otkucava, a Balkan, po ko zna koji put, služi kao seizmograf globalnih potresa. Zekollijeva dijagnoza je jasna – iluzije su luksuz koji sebi više ne možemo priuštiti. Sljedeći ciklus ne donosi obećanja, već suočavanje s onim što smo postali dok smo čekali u briselskoj čekaonici.
