Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u onu poznatu, gotovo ritualnu fazu političkog ciklusa u kojoj se izborna godina preklapa s institucionalnom paralizom. Vlasti ne funkcionišu ni na nivou Federacije, ni na nivou države, retorika se radikalizuje proporcionalno slabosti političkih aktera, a Dayton se, kao i bezbroj puta dosad, priziva i kao štit i kao prijetnja. U takvoj atmosferi predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora Dragan Čović govori o redefiniranju ustavnog okvira i “novom čitanju” Daytona, dok predsjednik SNSD-a i ključni politički akter u Republici Srpskoj Milorad Dodik, nakon pravosudnih i političkih potresa koji su ozbiljno uzdrmali njegovu poziciju, retoričkom radikalizacijom pokušava konsolidovati vlastiti politički prostor.
Posebno intrigira njegova geopolitička emancipacija od beogradskog tutorstva, ostvarena kroz direktne aranžmane s Washingtonom, što otvara pitanje: je li Dodikov povratak na “preddejtonske postavke” zapravo nesvjesno prizivanje vašingtonskog modela visoko decentralizovane federacije – modela koji je, istorijski gledano, za njegove interese daleko nepovoljniji od postojećeg poretka?
Istovremeno, čini se da su se i regionalne i međunarodne koordinate pomaknule: Dodikova politička moć više nije neupitna, SNSD ulazi u zonu stranačke erozije, a odnosi moći unutar Federacije prolaze kroz proces unutarnje pluralizacije koji bitno mijenja dosadašnje obrasce političkog djelovanja. Između zahtjeva za ustavno redefinisanje, pozivanja na “izvorni Dayton” i povremenih zazivanja preddejtonskih političkih aranžmana, politički prostor BiH ponovo se puni maksimalističkim narativima koji djeluju više kao instrumenti predizbornog pozicioniranja nego kao realni programi institucionalne transformacije.
No, upravo ta inflacija retorike otvara ključno pitanje: svjedočimo li stvarnoj ustavnoj i političkoj krizi ili tek još jednom ciklusu kontrolirane nestabilnosti u kojem se kriza proizvodi kako bi se njome upravljalo?
Politički analitičar Davor Gjenero mišljenja je da je BiH ušla u izbornu godinu, a vladajuće većine, niti na nivou Federacije, niti na nivou središnje države, dakle Vijeća ministara, ne funkcionišu.
Dodikova radikalizacija politika
“Dodikova pozicija je ozbiljno ugrožena, iako ju je do neke mjere konsolidirao ponovnom radikalizacijom politika. On zapravo više nije javna osoba, jer je priznao presudu Suda BiH i legalnost opoziva s položaja entitetskog predsjednika, i isplatio zatvorsku kaznu koja mu je bila dosuđena”, reći će Gjenero za Antiportal.
Ističe da je Dodik postigao dogovor s američkom administracijom, i to mimo Beograda, o povlačenju sankcija, čime je postao u većoj mjeri neovisan o politici režima Aleksandra Vučića (predsjednik Srbije, op. a), nego što je bio u prethodnom periodu.
“Ipak, izbori za entitetskog predsjednika pokazali su da za svog odabranika bez Vučićeve usluge ‘utjecaja na izborni rezultat’ne bi mogao očuvati poziciju entitetskog predsjednika u rukama svoje ‘stranke’. SNSD, sad je stvarno kvazistranka, jer će tako dugo dok joj je osuđeni Dodik na čelu biti uskraćena za javni novac, a stranka bez legalnog financiranja nije stranka u pravom smislu riječi, i prijeti joj ozbiljna kriza”, cijeni naš sagovornik.
Potcrtava da Dodikovu retoriku valja sagledavati u tom kontekstu:
“Što se tiče njegove prijetnje vraćanju u kontekst prije Daytonskog sporazuma, valja se upitati misli li na vojni, ratni kontekst, kad je Mladićeva soldateska bila pred potpunim slomom i na rubu toga da bude istjerana iz Banje Luke, ili na politički kontekst, dakle na organizaciju BiH kao Federacije, sukladno Washingtonskom sporazumu između bošnjačke i hrvatske političke elite. Oba konteksta su za entitet kojim Dodik vlada daleko manje povoljni od Daytonskog konteksta. Za BiH kao cjelovitu državu, naravno, najpovoljniji je kontekst Washingtonskog sporazuma, organizacija države kao visoko decentralizirane federacije, s kantonima koji nisu krojeni kao rezultat ratnih operacija, etničkog čišćenja, nego prema geografskim i ekonomskim kriterijima. Ravnopravnost građana osigurava se na entitetskoj razini, a ravnopravnost četiriju zajednica: Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih, na razini Federacije”.
Između ta dva nivoa (geopolitičkog i unutrašnjopolitičkog) otvara se prostor za možda najvažniji proces u BiH – postepenu transformaciju političke dinamike unutar same Federacije. Jer dok se na nivou retorike prizivaju preddejtonski scenariji i crtaju maksimalističke karte ustavnih rekonstrukcija, na terenu se odvija spor ali značajan pomak u političkoj kulturi i strukturi biračkih tijela. Upravo ta unutrašnja pluralizacija, koja razbija dugogodišnje monolite, mogla bi dugoročno imati veći uticaj na stabilnost odnosa u Federaciji nego bilo koja deklarativna rasprava o “izvornom Daytonu” ili ustavnom resetu države.
Najštetnija manipulacija u BiH
Gjenero smatra da je povoljna politička okolnost koja se dogodila unutar Federacije i BiH uopšteno i to što je na prethodnim izborima bošnjačko političko tijelo definitivno uspostavilo unutrašnju pluralizaciju, a time je zatvoren prostor najštetnijoj manipulaciji koja se dogodila u proteklih dvadeset godina, a može se označiti imenom Željka Komšića (hrvatski član Predsjedništva BiH, op. a) .
“Više niti bloku oko SDP-a, niti bloku oko SDA ne pada na pamet da se na izborima za Predsjedništvo BiH odriču dijela biračkog tijela i guraju ga da glasa za Komšića, i tako bosanskohercegovačkim Hrvatima onemogući osnovno pravo u konsocijacijskoj zajednici – da samostalno bira svoju elitu”, mišljenja je naš sagovornik.
Napominje da je većina sukoba između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji generisana strukturnom greškom SDP-a pred dvadeset godina, koju je s vremenom i SDA bio prihvatila kao obrazac političkog djelovanja.
“Politički procesi doveli su do razvoja političke kulture, a politička kultura nam omogućuje da se one stvari koje se podrazumijevaju (da svaka zajednica mora moći samostalno birati svoju elitu) ne moraju rješavati zakonima, jer je notorne stvari često vrlo teško nomotehnički oblikovati. Zato ideja da se zaštiti ono što hrvatska politička elita naziva ‘legitimnom reprezentacijom’ pomoću izbornog zakonodavstva, danas vjerojatno više nije potrebna. Osim toga, pored pluralizacije bošnjačke zajednice, dogodila se i pluralizacija hrvatske zajednice, i na ovim izborima bi se na izborima za Predsjedništvo BiH mogao pojaviti vrlo relevantan kandidat, koji djeluje u skladu s izbornim pravima konsocijalizma, a koji bi mogao ugroziti monopol HDZ-a BiH”, zaključuje Davor Gjenero za Antiportal.
Na kraju, ostaje pitanje koje nadilazi ustavne kategorije i nomotehnička rješenja: jesu li građani BiH u 2026. godini spremni prepoznati trenutak u kojem klijentelistički strah više nije valuta kojom se kupuje opstanak? Kako kaže Gjenero, pluralizacija koja se dogodila unutar nacionalnih korpusa nije samo statistička devijacija, već signal da je monopol nad “nacionalnim interesom” napokon ustuknuo pred zahtjevom za funkcionalnom svakodnevicom. U tom kontekstu, predstojeći izbori neće biti samo test za političke elite već civilizacijski ispit za biračko tijelo – ispit o tome je li BiH spremna iskoračiti iz statusa quo koji decenijama hrani isključivo one koji njime upravljaju.
