Svjedoci smo najbizarnijeg spora u novijoj istoriji Balkana: pravne bitke za mrtvog kralja. Srednjovjekovna Bosna, sa svojim stećcima, kraljevima i velikašima, odavno je prestala biti tema za istoriografiju – postala je ratno polje. Kralj Tvrko I više nije vladar: on je protonacionalna ikona za čijim se rukavom vuče svaki savremeni narativ koji traži retroaktivnu legitimaciju. Danas svako želi ući u grobnicu i staviti zastavu, a etnička inkorporacija naslijeđa postala je najopasniji vid političke manipulacije u državi. Dok savremena istoriografija nastoji razmrsiti čvorove dinastičkih lojalnosti, etničkih narativa i granica koje su više bile zone susreta nego zidovi, Bosna ostaje enigma: kraljevstvo koje je biralo mostove umjesto mačeva, a ipak danas služi kao ogledalo naših podjela. U ovom razgovoru s doc. dr. Dženanom Dautovićem, stručnjakom za srednjovjekovnu istoriju, s univerziteta u Tuzli Bihaću, višim kustosom u Zavičajnom muzeju Travnik, Antiportal istražuje te slojeve – od Ozrinovog stećka, preko Tvrtkovog protonacionalnog sjaja, do izazova depolitizacije naslijeđa u današnjoj Bosni i Hercegovini. Pitanja koja slijede nisu samo akademska vježba već poziv na dijalog: kako prošlost može iscijeliti, a ne samo raniti?
Kako savremena istoriografija definira politički i kulturni identitet srednjovjekovne Bosne u odnosu na susjedne entitete – srpsku despotovinu, hrvatske i ugarske zemlje? Ili jednostavnije: kad danas svako vuče Tvrtka za rukav – kome on zapravo pripada, osim zemlji koja ga više nema?
Najprije moramo znati da ne postoji jedna, zvanična i isključivo ispravna historiografija. Na polju naučnih interpretacija historijskih izvora (naglašavam naučnih) postoje određene razlike u gledanju na bosansko srednjovjekovlje. Npr. Mađarska, a preko nje i dobar dio hrvatske historiografije, Bosnu gleda kao teritorij na ovaj ili onaj način podređen Ugarskoj kraljevini, bazirano na tzv. patronatskom pravu ugarskih vladara nad Bosnom. S druge strane, domaći medievisti, na osnovu situacije na terenu, gdje se uticaj Ugarske ne osjeti niti u jednom segmentu društvenog života, naglašavaju političku samostalnost Bosne.
Slična stvar je i sa uključivanjem Bosne u čisto historiografski koncept ”srpskih zemalja”, koncept kojeg srpska medievistička škola uzima kao polazni temelj bosanskog srednjovjekovlja, dok u Bosni najveći dio medievista naglašava da se radi o interpretaciji, a ne znanstvenom faktu. Međutim, sve znanstvene interpretacije ne mogu poreći Bosni njezinu političku i kulturološku posebnost i jedan, bez romantiziranja, jako specifičan razvoj u odnosu na susjedne zemlje. Ove razlike u naučnom bavljenju bosanskim srednjim vijekom postoje, prije svega, zbog ogromnog uništenja dokumenata iz tog vremena, ali dobrim dijelom i jer je nama danas u osnovi iznimno teško shvatiti to historijsko razdoblje. Radi se o toliko drugačijim vrijednosnim i konceptualnim sistemima, da mi zapravo vidimo samo sjene stvarnog društva tog vremena i stoga nastaju i razlike u prepoznavanju tih sjena. Naravno, postoje i druge vrste interpretacija, no, tu govorimo o mitomanskim ili nadrinaučnim bavljenjem prošlošću u svrhu neke političke ideologije ili pak vlastitih potreba.
Što se pripadnosti bana/kralja Tvrtka tiče, tu možemo jasno vidjeti baš gore spomenute suprotnosti u shvatanju npr. političkih koncepata. Danas mi govorimo, a često se i svađamo oko toga kome pripada kralj Tvrtko, a njemu u vrijeme u kojem je živio, zapravo bi bilo bitno ko i koji teritoriji njemu pripadaju, a ne obratno. Ukoliko se ipak zadržimo na nivou razgovora o kulturno-historijskoj baštini, niko nema ekskluzivitet svojatanja ni Tvrtka niti neke druge ličnosti, bilo srednjeg vijeka, bilo starijih ili mlađih historijskih perioda. Sve su to dijelovi bosanskohercegovačke prošlosti, te svatko ko je na bilo koji način danas povezan sa područjem Bosne i Hercegovine ima pravo smatrati ih i dijelom svog identiteta, a, naravno, nema pravo drugima oduzimati taj isti identitet.
Kralj Tvrtko I je u modernim narativima postao neka vrsta protonacionalne ikone – malo bosanski, malo srpski, malo hrvatski, a ponegdje i turistički. Kako ocjenjujete fenomen “retrospektivnog nacionalizma” kad savremene države traže korijene u vremenima kad nacije još nisu bile ni rođene?
To već nije specifikum ovog prostora, sve moderne europske države svoje korijene nalaze u srednjem vijeku, iako tada nisu postojale države u današnjem smislu termina. Druga je stvar što je vezivanje za prošlost u drugim dijelovima kontinenta uglavnom iskorišteno za razvoj nacionalne i državne svijesti, a zatim prepušteno nauci da se njome bavi, dok se na području Balkana politika i ideologija još jako čvrsto drže upravo prošlosti, pa i na taj način pokazuju da se zapravo radi o još nedovršenim državama. To potvrđuje ove godine jako aktuelno povezivanje moderne Hrvatske sa navodnim krunisanjem kralja Tomislava prije 1100 godina, dok istovremeno, a očito uzalud, vodeći hrvatski medievisti stalno ponavljaju da je krajnje upitno da li se to krunisanje uopće i dogodilo, te da nedostaje pouzdanih historijskih izvora da bi se to potvrdilo.
Potrebno je istaknuti da srednji vijek nije poznavao kolektivne imaginarne identitete kakav je nacija po svojoj modernoj definiciji. Sam termin nacije se i tada upotrebljavao, ali u daleko užem i opipljivijem značenju – npr. svi zanatlije kovači jednog grada su činili naciju kovača i sl – dakle ograničene grupacije u kojima se manje-više svi dobro znaju. Zanimljivo je istaknuti da se prva apstraktnija shvatanja termina nacije javljaju na crkvenom koncilu u Konstanzu (1414 – 1417.), konkretnije hronici koju je pisao Ulrich von Richental, kada su svi narodi podijeljeni u pet nacija – Talijane, Nijemce, Francuze, Španjolce i Engleze, dok je među teritorijama koje pripadaju talijanskoj naciji uvršteno i Bosansko Kraljevstvo. Naravno, ovu informaciju nećete pronaći kod agitatora niti jedne od modernih nacionalnih ideologija u Bosni i susjedstvu.
U kontekstu Bosne svjedočimo procesu “etničke inkorporacije” srednjovjekovnog naslijeđa – svako bi da uđe u grobnicu i stavi zastavu. Koje su, po Vašem mišljenju, najopasnije posljedice te politizacije istoriografije po stabilnost današnje države i kolektivnu memoriju regije?
Mi danas živimo u zenitu političkog populizma kao dominantne paradigme bavljenja politikom. Sve je u toj paradigmi banalizirano, pa tako i odnos prema prošlosti. Dovoljno je npr. pogledati kako američki predsjednik (Donald Trumop, op.a) opravdava svoj rasistički plan podizanja zida prema Meksiku sa ”uspješnom srednjovjekovnom praksom”, kako Putin (Vladimir, predsjednik Rusije, op. a) veliča Vaslija Velikog, Le Pen (Marine le Pen, francuska političarka, op. a) Ivanu Orleansku, Orban (Viktor, mađarski premijer, op. a) niz ugarskih srednjovjekovnih vladara, Vučić (Aleksandar, predsjednik Srbije, op. a) Stefana Nemanju, da spomenemo samo najkarikaturalnije populiste u politici. Odnos politike i historije je u svim političkim sistemima značio zlostavljanje nauke u ime ideologije, tako i danas, no, na jednom ridikuloznijem nivou, kome potpuno odgovara jedno stanje zatupljenosti praćene gotovo neprijateljstvom prema znanju kod većine populacije. Naravno da takva politika koristi isključivo uskom krugu političkih moćnika koji je koriste kako bi što duže ostali u poziciji moći, te što lakše sebi priskrbili materijalna bogatstva. Tek treba da vidimo čemu vodi ova sveopća banalizacija stvari, no, teško da može biti pozitivan ishod.
U natpisu Ozrina Kopijevića stoji “Ni smrti ne poiskah naviden kraljevstva bosanskoga i gospoctva srpskoga za mogo gna” (Ne tražeći smrt za života u službi kraljevstva bosanskog i gospoštine srpske). Kako epigrafski i političko-geografski tumačiti tu formulaciju: kao realnu granicu, simboličnu zonu kontakta ili retoričku oznaku moći dinastije Pavlović?
Natpis zapravo treba čitati “Ne tražeći smrti, omražen kod bosanskog kralja i srpske gospode zbog službe svome gospodaru”. Govori se o jednom od osnovnih stubova uređenja srednjovjekovnog društva, ne samo u Bosni nego i u cijeloj Europi tog vremena – vazalnim odnosima. U Bosni je taj oblik odnosa imao i svoj naziv – vjerna služba i vjera gospodska (u smislu vjernosti, ne religije) te označavao cijeli set obaveza koje su imali jedan prema drugom gospodar i njegov podanik. U ovom slučaju riječ je o vjernosti jednog nižeg vlastelina – župana Ozrina Kopijevića prema svom ”feudalnom” gospodaru knezu Pavlu Radinoviću, poglavaru moćne velikaške porodice Pavlovića iz Borča.
Ta vjernost čak ne prevazilazi vjernost koju njegov senior, knez Pavle duguje prema svom nadređenom – bosanskom kralju, jer natpis govori da se župan Ozrin u ime Pavlovića borio kako protiv bosanskog kralja, tako i protiv oblasnih gospodara iz Srbije, s kojima su na istoku graničili posjedi Pavlovića. Kontekst ovog vremena jesu česte borbe oko prijestolja i smjene bosanskih kraljeva na samom početku 15. stoljeća, što objašnjava sukobe sa kraljem.
Kako akademska zajednica u BiH danas odgovara na pokušaje nacionalne instrumentalizacije srednjovjekovne prošlosti? Da li se o Tvrtku još govori kao o vladaru, ili više kao o imovinskom sporu između tri suvlasnika?
Akademska zajednica je kod nas jako polarizirana. Da ne ulazimo ni u kakve druge razlike, postoje jasno drugačiji stavovi prema ulozi intelektualca u javnosti, od onih da se naučni radnici ne trebaju miješati u javni život, nego isključivo baviti svojim istraživanjima, do onih kojima se popularnost očito malo više svidjela, pa su medijske nastupe shvatili kao najbitniji dio svoje egzistencije. Kod historijske nauke, odnos prema javnosti mora biti negdje između ova dva ekstrema. Svakako da su istraživanja i naučna postignuća najvažniji segment rada jednog historičara, no, stanje u našem društvu ne dopušta kabinetski komoditet i zatvorenost u neki izolacijski balon, bar onima koji žele da nešto poprave u društvu. Količina neznanja o našoj prošlosti, pogotovo srednjovjekovnoj u širokim narodnim masama je zastrašujuće velika, dok su pseudopatriotske emocije sveprisutne. Tako se formirala situacija izuzetno pogodna za bujanje najnakaradnijih iživljavanja sa prošlošću, počev od blasfemije sa ”piramidama”, preko maloumnih baljezganja o prethistorijskoj starini stećaka, pa do besmislenih i novčanom zaradom motiviranih šarada sa interpretacijama starije historije i navodnim, a zapravo potpuno lažnim otkrićima koje opskurni pojedinci gotovo svake sedmice pronalaze.
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić Bosnu ostavlja Svetoj stolici, pet vijekova kasnije Bosna je “ostavljena u amanet Turskoj” — uvijek nekome, samo ne samoj sebi. Je li to naš vjekovni problem – da nam je lakše imati tutora nego odgovornost?
Najprije, taj testament kraljice Katarine sam po sebi je još jedna historiografska kontroverza. Najupitnija je dakako pravna osnovanost da Katarina Kraljevstvo bilo kome ostavlja, jer je u trenutku pada Bosne bila tek kraljica udovica, dok realitet da to Kraljevstvo više ne postoji nego je rasparčano između Osmanlija i Mađara naglašava banalnost samog čina. No, u kontekstu vašeg pitanja to nije važno. Jasno je da se ova zemlja nalazi na jednom jako trusnom geopolitičkom području, na razmeđi civilizacija, religija, kulturoloških koncepata, pa ako hoćete i genetskih grupacija. Takav položaj joj do sada nije dozvoljavao duge mirne vremenske periode koji su ključ i osnova za nastanak stabilnih institucija i za sazrijevanje društva. Odgovornost proizlazi iz mogućnosti, a one su bile takve da dugo vremena nisu pogodovale razvoju lokalnih elita (ne govorimo naravno o pseudoelitama nastalim na korupciji nakon raspada Jugoslavije) i jakih državnih mehanizama. Prvo što je poslije rata uništeno jeste obrazovni sistem, pa i prva stvar ka oporavku mora biti njegova regeneracija.
Ljudi koje pominjemo (Ozrin, Pavlovići, Tvrtko, Katarina…) branili su zemlju, služili gospodaru, ginuli na granicama, ali nisu brojali krvna zrnca (dok im mi danas prebrojavamo). Djelovali su u svijetu vjernosti, časti, zemlje i Boga, ne u matricama etničkog popisa. Da li su oni bolje razumjeli Bosnu od nas?
Ne trebamo ni ljude iz prošlosti idealizirati. Kako sam već naglasio, oni su se upravljali nama danas teško dokučivim svjetonazorima. Njihove ideale mi danas ne bismo shvatili, a pogotovo ne oni naše. Ono što smo mi jedino dužni prema njima, prema prošlosti naše zemlje jeste da je proučavamo bez prethodnih nakana, a pogotovo bez preuveličavanja, uljepšavanja ili pak izmišljanja.
Da li postoji put ka konsenzualnoj istoriografiji u BiH ili će se identitetski sporovi zauvijek prelamati preko kičme srednjovjekovne Bosne? Kako bi, s obzirom na sve navedeno, trebala izgledati prava depolitizacija istorijske nauke u zemlji u kojoj čak i stećci imaju političku pripadnost?
Na prvo pitanje u ovom setu, nažalost, jasan odgovor je ne. Nauka se izjasnila o mnogo stvari iz prošlosti, tako se i za stećke sa pouzdanjem zna da su ih koristili svi ljudi u Bosni, tj. ta interkonfesionalnost jedna je od njihovih osnovnih karakteristika. No, kako sa stećcima, tako i sa brojnim drugim segmentima prošlosti, danas ne da nema konsenzusa, nego su stvoreni takvi rovovi na internetskim frontovima, ali, što je žalosnije, i u ljudskim umovima, da jednostavno nema nade na vidiku. Sve dok su društva na Balkanu, a među njima i bosanskohercegovačko, još u stanju nedovršenosti – dok osjećaju stalnu potrebu za dokazivanjem starine i ”vjekovnog” prava nad teritorijem, toliko će trajati i robovlasnički odnos politike prema historiji. Dokazano jedini način da se ova faza razvoja društva i države prevaziđe jeste poboljšanje obrazovanja i respekta prema znanju zbog samog znanja, a ne nekih drugih motiva. Sve dok ostajemo u ovom okruženju sebične individualnosti, tehnološke zatupljenosti i duhovne lijenosti, ostajemo gdje smo već nekoliko decenija.
