Od mnogih intervjua o “Umjetnosti fikcije” koji obilno postoje u arhivi Paris Reviewa, članak Johna Edgara Widemana je među onima kojima se najčešće vraćam, zbog toga kako osvjetljava način na koji sam ga oduvijek doživljavla kao pisca i kao kritičara: pronicljiv koliko i mrzovoljan, čvrst koliko i direktan, ali uvijek nevjerovatno ukorijenjen u svojim principima i uvjerenjima. On vjeruje da je Amerika u osnovi nepoštena u vezi sa svojom prošlošću (i sadašnjošću) i vjeruje da je jedan od načina da se ispravi nepoštenje pažljivo i pažljivo pogledati ljude koji su vam u neposrednoj blizini, nešto što je radio kroz cijeli svoj opus, što jedan od njegovih odgovora, pred kraj intervjua, čini intrigantnim za mene. Kada mu je postavljeno vječno pitanje ko smatra svojom publikom, Wideman prvo kaže: “Ja sam moja publika”. To nije cijeli odgovor – Wideman spominje da zamišlja auditorijum ljudi, Ishmaela Reeda, svoju majku, T. S. Eliota, koji ga čitaju, ali u krajnjem, centralna publika je on sam.
Posebno me je zainteresovala ova reakcija, zamišljajući je kako se manifestuje kroz zbirku eseja “Jezici doma” (Languages of Home), koja obuhvata gotovo cijeli Widemanov život u pisanju, od 1975. do 2025. godine. Bila sam zainteresovana za ponovno proučavanje jer je intervju u Paris Reviewu bio od prije dvadeset tri godine, kada je Wideman imao šezdeset godina. Sada ima osamdeset četiri godine, a “Jezici doma” djeluju kao tekst posebno osmišljen da pronađe i upozna publiku – tekst koji se čini da se bavi i vremenom i naslijeđem, apsolutno poslom koji se može obavljati okrenuti leđima auditorijumu, ali to je i posao koji se bolje obavlja uz barem nejasno razumijevanje činjenice da je auditorijum pun.
U tom smislu, “Jezici doma” nije samo retrospektiva već i svjedočanstvo o nepopustljivosti. Kao što piše Hanif Abdurraqib u svojoj recenziji za “LitHub” (objavljena 20. novembra 2025), ova zbirka ide korak dalje od pukog spomenika:
“Vjerujem da knjiga poput ove, dok život ulazi u osmu deceniju, može biti knjiga koja, jednostavno, kaže: pogledajte šta je ova briljantna osoba radila tako dugo. I vjerujem da je to dovoljno”.
Wideman je svakako dovoljno talentovan pisac da mu se izgradi spomenik u obliku sabranih djela. Međutim, trijumf knjige “Jezici doma” u tome što ide korak dalje, uglavnom kroz promišljenu kustosku pripremu, kako bi nam pružila put kroz Widemanov um. Njegova uvjerenja, njegove principe, njegovu spremnost da istražuje i da se ne odvaja od svojih tema i centralnog motora njegovog opusa.
Ako postoji način da se pristupi ovoj vrsti teksta kroz binarni sistem uspjeha, mislim da bi to mogla biti knjiga koja se čini posebno korisnom za pisca da provede vrijeme s njim. Biti svjedok života u jeziku, nekoga ko to radi dugo vremena i nije pravio kompromise. Abdurraqib ističe upravo tu dubinu, povezujući je s Widemanovim stavom iz Paris Reviewa: Amerika je nepoštena prema svojoj prošlosti, a ispravka dolazi kroz intimno, lično promatranje – ne kroz grandiozne narative, već kroz one ljude koji su “u neposrednoj blizini”. To je srž Widemanovog opusa, od romana poput “Homewood Trilogy” do esejističkih meditacija o rasi, identitetu i američkom snu, i “Jezici doma” služe kao most koji spaja te niti u jedinstvenu tapiseriju.
Što ovo znači za čitaoca danas? U eri gdje je pisanje često kompromisno – prilagođeno tržištu ili brzim reakcijama – Widemanov pristup je podsjetnik na snagu samodisciplinovanog glasa. Kako je Abdurraqib mudro napomenuo, knjiga poput ove prepoznaje da auditorijum nije prazan – on je pun, čak i ako pišete leđima okrenutim njemu. “Jezici doma” nisu samo za Widemanove fanove, oni su za svakog ko želi vidjeti kako se život u riječima može protegnuti kroz pola vijeka a da ne izgubi oštrinu.
