Intervju Jamesa Baldwina za The Paris Review otkriva pisca koji ne posmatra književnost kao estetsku disciplinu, nego kao moralnu obavezu. Baldwin u razgovoru ističe da je pisanje čin suočavanja — sa sobom, svojim strahovima, prošlošću, porodičnim naslijeđem i društvenim silama koje oblikuju identitet crnog čovjeka u Americi. Pisac, kaže Baldwin, ne može pobjeći od vlastitog života; on mora biti materijal, alat, rana i ognjište njegovog rada.
Jedna od ključnih ideja intervjua jeste Baldwinovo uvjerenje da pisac nikada ne pripada stvarno nijednom mjestu, a najmanje svojoj zemlji. On je “unutrašnji izgnanik”: istovremeno dio zajednice i njen kritičar. Odatle i osjećaj njegovog stalnog bježanja — iz Amerike u Pariz, pa u Istanbul — ne zato što traži udobnost, nego zato što traži prostor u kojem može misliti bez straha.
Baldwin govori i o jeziku kao političkom oružju. Pisac ga ne posjeduje; on ga nasljeđuje od društva koje ga je oblikovalo. Ali upravo zato, kaže, obaveza pisca je da jezik preuredi tako da može prenijeti istinu onih koji su istorijski utišani. Pisanje bez etičke odgovornosti za njega je nemoguće — ako ne rizikuješ, ako ne dovodiš sebe u opasnost, nisi pisac nego dekorater stvarnosti.
Velika tema intervjua je i porodica. Baldwin naglašava da se nijedna umjetnost ne može razumjeti bez razumijevanja odnosa prema roditeljima. Njegov kompleksan, bolan odnos s ocem bio je polazna tačka njegovog stvaralaštva. Tek kad je prihvatio tu tugu, mogao je da piše o Americi, rasi, ljubavi i mržnji.
Baldwin jasno poručuje da književnost nije utjeha, nego test izdržljivosti: “Pisanje je čin golog izlaganja. Ako ne rizikuješ vlastitu kožu — to nije istina.”
Na kraju, intervju otkriva ono najvažnije: Baldwin ne vjeruje u pisca koji je pomiren sa svijetom. Pisac je, po njegovom mišljenju, čovjek koji se svakodnevno iznova bori sa strahom — da neće biti dovoljno dobar, da neće reći istinu, da će izdati sebe ili svoje čitaoce. Ali upravo taj strah je gorivo književnosti. Pisanje je, kaže Baldwin, jedini način da se čovjek održi na životnoj površini.
(The Paris Review, “The Art of Fiction No. 78”, 1984)
