U Bosni i Hercegovini postoje hiljade tema oko kojih se ljudi ne mogu složiti.
Postoji i nekoliko trenutaka kada se — bez dogovora, bez prisile i bez objašnjenja — slože sami od sebe.
Ti trenuci se gotovo uvijek dešavaju u sportu.
Reprezentacija kao rijedak oblik spontanog konsenzusa
Kada igra reprezentacija:
- zastave nisu problem
- himna nije predmet rasprave
- identitet se ne tumači, nego živi
Bilo da je riječ o fudbalu, košarci ili pojedinačnim sportovima, reakcija mase je instinktivna, ne ideološka.
Sport u BiH ne proizvodi savršenstvo.
Ali proizvodi zajednički impuls.
Zašto sport uspijeva tamo gdje politika stalno pada
Politika traži:
- definicije
- lojalnosti
- stalno svrstavanje
Sport traži samo jedno:
da gledaš i osjećaš.
Na tribinama:
- nema ustava
- nema amandmana
- nema prevoda
Postoji samo trenutak:
gol, poen, pobjeda, poraz.
I svi ga razumiju isto.
Sportisti kao nenamjerni simboli
Većina sportista iz BiH:
- ne govori o identitetu
- ne drži lekcije
- ne “predstavlja narode”
Oni jednostavno:
- igraju
- pobjeđuju
- ili gube
I upravo zato postaju simboli.
Ne zato što su savršeni,
nego zato što su autentični.
Kratki bljeskovi zajedništva – i zašto brzo nestanu
Svaka pobjeda donese:
- ulice pune ljudi
- zagrljaje nepoznatih
- osjećaj “može se”
I onda:
- reflektori se ugase
- politika se vrati
- sport opet postane “nebitan”
Problem nije u sportu.
Problem je što ništa drugo ne pokušava učiti od njega.
Ključno pitanje koje se uporno ignoriše
Ako se u sportu možemo okupiti:
- bez posrednika
- bez međunarodnih tutora
- bez nametnutih rješenja
zašto stalno tvrdimo da je zajednički jezik nemoguć?
Možda zato što sport pokazuje nešto neugodno:
da problem nije u ljudima, nego u strukturama iznad njih.
Zaključak bez romantike
Sport neće spasiti Bosnu i Hercegovinu.
Ali jasno pokazuje da ona nije nesposobna za zajedništvo.
To je već velika stvar.
