Ako postoji slučaj koji je savršeno ogolio granice zapadne pravde, transparentnosti i političke volje, onda je to Jeffrey Epstein. Ne zato što je bio „monstrum iz sjene“ — takvih je historija puna — nego zato što je bio monstrum sa adresarom.
Godinama je bilo jasno da Epstein nije djelovao sam. Njegova moć nije dolazila iz lične inteligencije, već iz društvenog položaja, iz krugova u koje je imao pristup i iz činjenice da je znao previše. Previše o previše ljudi.
Smrt koja je zatvorila vrata, a ne otvorila istinu
Epsteinova smrt u zatvoru 2019. godine proglašena je samoubistvom. Formalno. Proceduralno. Administrativno.
Ali u realnosti — bila je to smrt koja je prekinula lanac odgovornosti, a ne tragedija koja je otvorila istragu.
Kamere nisu radile. Stražari su „zaspali“. Dokumentacija je bila „nepotpuna“.
Previše „slučajnosti“ da bi se iko ozbiljan pravio da se radi o običnom propustu.
To nije teorija zavjere. To je institucionalni obrazac.
Dokumenti koji izlaze — ali istina koja ostaje zaključana
Najnoviji potezi američkog Ministarstva pravde, koje je objavilo djelimično i masovno redigovane fajlove, predstavljeni su kao iskorak ka transparentnosti. U stvarnosti, riječ je o kontrolisanom curenju, ne o otkrivanju.
Da, potvrđeno je postojanje 1.200 identifikovanih žrtava ili članova njihovih porodica.
Da, zaplijenjeni su hard diskovi, CD-ovi, računari.
Ali ključni dokumenti — oni koji bi objasnili ko je znao, ko je učestvovao i zašto je Epstein decenijama bio zaštićen — i dalje nisu dostupni.
Obrazloženje? Zaštita žrtava.
Problem?
Zaštita žrtava se ovdje koristi kao štit za sistem, a ne kao alat pravde.
Elita bez posljedica
Lista imena koja se godinama pojavljuju u javnom prostoru — političari, milijarderi, članovi kraljevskih porodica — nikada nije prerasla u listu optužnica.
Niko od „velikih“ nije uhapšen.
Niko nije ozbiljno ispitan pred kamerama.
Niko nije odgovarao.
Umjesto toga, dobili smo:
- političko prepucavanje,
- medijsko prebacivanje krivice,
- i beskonačne cikluse „uskoro će sve izaći“.
Neće.
Ne ovako.
Zašto ovaj slučaj ne smije biti zaboravljen
Epstein nije anomalija. On je proizvod sistema u kojem novac, veze i kompromitirajuće informacije vrijede više od zakona.
Njegova smrt nije kraj priče — ona je signal da postoje granice do kojih pravda smije ići.
I upravo zato je opasan narativ koji sve svodi na „misteriju“, „šokantne detalje“ ili „jezive teorije“. Prava priča je dosadna, hladna i brutalna:
Sistem je odlučio da istina košta više nego što je spreman platiti.
Antiportalov zaključak
Ovo nije slučaj koji traži još dokumenata.
Ovo je slučaj koji traži političku hrabrost koje nema.
Dok god se fokus pomjera sa struktura moći na proceduralne izgovore, Epstein će ostati ono što je sistemu najviše odgovaralo da bude:
mrtav čovjek koji više nikome ne može nauditi — ali ni progovoriti.
A žrtve?
Njihova pravda je, još jednom, odgođena „do daljnjeg“.
I to je jedina konstanta u ovoj priči.
