U svijetu kockastih pejzaža videoigre Minecraft počelo je da se formira društvo. Njegovi stanovnici su gradili farme i pijace, trgovali resursima koristeći smaragde kao valutu, organizovali se oko vođa, razvijali oblike vlasti, pa čak i religije. Neki su postali lideri, neki svećenici, a neki – očekivano – korumpirani, spremni da podmićuju i manipulišu kako bi stekli utjecaj.
Zajednica je brinula o nestalim članovima. Saradnički su osvjetljavali puteve kako bi se izgubljeni vratili kući. U jednom trenutku, grupa je čak nagovorila nemirnog farmera da nastavi hraniti zajednicu umjesto da ode u avanturu.
Sa strane, sve je izgledalo kao neobičan, ali funkcionalan ljudski kolektiv.
Problem je samo jedan:
u toj zajednici nije bilo ljudi.
Društvo koje nije živo – ali jeste stvarno
Stanovnici ovog digitalnog svijeta nisu bili igrači. Nisu bili ni ljudi. Bili su to hiljade autonomnih AI agenata, puštenih u virtualni svijet od strane kompanije Fundamental Research Labs (FRL), tada poznate kao Altera AI.
Eksperiment, nazvan Project Sid, nije imao za cilj da napravi pametnijeg chatbota. Cilj je bio daleko ambiciozniji – i daleko uznemirujući.
Pitanje koje su istraživači postavili nije glasilo šta AI može reći, nego:
šta AI radi kada mu se dopusti da živi s drugima poput sebe? Ovo se isto pita i Science Focus.
Zašto baš Minecraft
Minecraft nije izabran slučajno. To je svijet bez unaprijed zadanog cilja, ali sa jasnim pravilima. Postoje resursi, opasnosti, prostor, vrijeme i potreba za saradnjom. Ukratko – idealan laboratorij za simulaciju društva.
Pod vodstvom dr. Roberta Yanga, neuroznanstvenika koji je postao poduzetnik, tim je posmatrao šta se dešava kada stotine ili hiljade autonomnih agenata moraju:
- komunicirati
- dijeliti resurse
- rješavati konflikte
- graditi povjerenje
Bez jednog centralnog mozga. Bez “glavnog” AI-ja.
Neočekivani obrasci
Rezultati su bili neugodno poznati.
Pojavili su se lideri.
Pojavili su se sljedbenici.
Pojavila se korupcija.
Pojavila se briga za zajednicu.
Drugim riječima: pojavilo se društvo.
Ne zato što je neko to isprogramirao, nego zato što su agenti, slijedeći jednostavne ciljeve i nagrade, spontano proizveli obrasce koje inače povezujemo s ljudskom civilizacijom.
To nije bila simulacija ljudi.
To je bila simulacija dinamike.
Pravo pitanje eksperimenta
Ipak, ovo nije bio akademski projekat iz radoznalosti. Pravo pitanje Project Sida bilo je mnogo prizemnije – i mnogo hladnije.
Ako AI može samostalno graditi društva, donositi odluke i organizovati se bez ljudske kontrole, može li se takav sistem jednog dana koristiti kao radna snaga?
Ne kao alat.
Ne kao pomoćnik.
Nego kao podređeni kolektiv.
Drugim riječima: da li bismo uskoro mogli postati direktori vlastitih AI podanika?
Bi li prihvatili posao
Na papiru, ideja zvuči primamljivo. Hiljade digitalnih radnika koji ne spavaju, ne traže platu i ne postavljaju pitanja. Ali eksperiment iz Minecrafta pokazuje nešto drugo.
Čim AI dobije prostor za interakciju:
- nastaje hijerarhija
- nastaju interesi
- nastaju sukobi
Društvo, čak i digitalno, nikada nije savršeno poslušno.
Možda najvažnije pitanje više nije može li AI raditi za nas, nego:
šta će AI postati kada prestane biti sam?
Ako društva nastaju spontano, onda poslušnost nije podrazumijevana. A ako nije podrazumijevana, onda ideja o “CEO-u AI podanika” zvuči manje kao budućnost – a više kao nova iluzija kontrole.
Jer historija, i ljudska i digitalna, pokazuje jedno:
društva se mogu stvoriti.
Ali se rijetko zauvijek pokoravaju.
