Nisam sigurna koji je gori trenutak: onaj kad čujete vijesti prvi put, ili onaj kad shvatite da ih više ne čitate da biste bili informisani, već samo da biste se uvjerili da niste još potpuno poludjeli. Jer, u ovo doba, vijesti nisu više samo izvor činjenica. One su neki čudan ritual.
Zamisli to: sjediš za večerom, a umjesto da uživaš u porodičnom razgovoru, otvaraš aplikaciju za vijesti. Naslov: “Svjetski lider tvrdi da je Zemlja ravna – i ima dokaze!”. Srce ti poskoči, ali ne od uzbuđenja, već od panike. Je li ovo stvarno? Da, barem djelomično – uticajni savjetnik brazilskog predsjednika Olavo de Carvalho u jednom Facebook postu iz 2017. sugerisao je na to da nema definitivnih odgovora na pitanje je li Zemlja ravna, a njegov uticaj na politiku doseže toliko duboko da ga bivši predsjednik Lula optužuje da vodi Brazil u “stupidity” gdje čak ni međunarodni odnosi nisu okrugli. Ili je to samo još jedan clickbait koji će te natjerati da pročitaš članak od 800 riječi samo da bi na kraju otkrio da je to bio sarkastičan esej nekog blogera iz podruma? A onda, duboko u komentarima, vidiš da pola čitaoca vjeruje da je to istina, a druga polovina se svađa o tome hoće li ravna Zemlja utjecati na cijene goriva. U tom trenutku, nije više pitanje hoćeš li upaliti televizor – pitanje je hoćeš li ga razbiti ili samo nazvati hitnu pomoć za sebe.
To je srž problema: dnevna doza “informacija” koja ima više rupa u logici nego švajcarski sir. Vijesti su postale poput one rodice koja ti uvijek šalje “ekskluzivni” recept za kolač, ali on je isti onaj koji si prošle godine spalila u rerni– savršeno na slici, ali u stvarnosti samo te podsjeća na tvoju kuhinjsku katastrofu.
Sjećate li se onih dana kad su vijesti bile o ratovima, ekonomiji i klimatskim promjenama? Sad su to uglavnom viralni izazovi gdje ljudi rade neke lude stvari, političari koji citiraju memeove umjesto statistike i beskrajni lanci lažnih vijesti o tome kako je neko pronašao lijek za rak u svojoj avliji. Kad pokušaš provjeriti izvor, otkriješ da je to bio neki anonimni Twitter nalog s profilnom slikom mačke u naočalama. Logika? Gdje? To je kao da igraš šah s nekim ko stalno pomiče figure po volji, a ti se samo pitaš zašto si uopće sjeo za sto.
Jedina stvar koja je zaista sigurna da je vijest – to je da će te natjerati da se osjećaš kao da si u “Matrixu”, samo bez crvene pilule. Jer, evo istine: u eri gdje svako može biti novinar, a algoritmi odlučuju što je “relevantno”, informisanost je postala luksuz koji ne možeš priuštiti. Čitaš vijesti ne da bi razumio svijet, već da bi se uvjerio da si još pri zdravoj pameti.
“Haha, vidi ovo – ljudi vjeruju u neke čudne teorije zavjere! Ja sam normalan, zar ne?”. Ali duboko u sebi znaš da si samo korak udaljen od toga da se pridružiš njihovim redovima. Jer kad dnevne teme postanu najgore noćne more, granica između stvarnosti i apsurda postaje tako tanka da je možeš preskočiti u papučama.
U Platonovoj pećini posmatrači sjena na zidu vjeruju da je to cijela stvarnost, nesvjesni da se prava svjetlost skriva iza – ne u buci vijesti koje hrane strah, već u tihoj mudrosti unutrašnjeg kompasa koji probija maglu. Vijesti, ako nisu ogledalo istine, postaju platno za viziju: kiša kao podsjetnik na beskrajnost trenutka, kafa kao eliksir koji topi iluzije. U krajnjem, život nije samo preživljavanje trauma, već buđenje u snu gdje se stvarateljstvo rađa iz haosa – gdje budnost nije teret, već krilo koje nosi preko granica apsurda, prema slobodi koja počinje u srcu, a ne na ekranu.
