Tramvajska nesreća u Sarajevu, u kojoj je život izgubio mladić Erdoan Morankić, otvorila je pitanje koje se u ovom gradu ponavlja gotovo nakon svake velike tragedije: ko je zaista odgovoran — pojedinac ili sistem koji se gradio godinama?
Ubrzo nakon nesreće oglasila se zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo Sebija Izetbegović, tvrdeći da postoji “jasna hijerarhija odgovornosti”, koja počinje od premijera Kantona Sarajevo, Vlade KS i ministra saobraćaja, pa se spušta prema upravi GRAS-a i na kraju vozaču.
Najavila je i zahtjev za dostavljanje, kako je navela, “sakrivenih odnosno tajnih ugovora” vezanih za nabavku tramvaja i izgradnju tramvajske infrastrukture.
Na papiru, to je politički očekivana reakcija opozicione zastupnice.
Ali problem Sarajeva nije počeo jučer.
Grad koji je decenijama vozio na infrastrukturi prošlog sistema
Sarajevski javni prevoz nije urušen u jednom mandatu.
Većina tramvaja koji su decenijama vozili gradom poticala je iz perioda bivše države, a ozbiljna modernizacija sistema izostajala je gotovo trideset godina — upravo u vremenu kada je politički kontinuitet vlasti bio najduži.
Tokom tog perioda:
- GRAS je godinama poslovao uz dugove i krizne sanacije
- infrastruktura je starila bez sistemske obnove
- modernizacija je odgađana političkim ciklusima
- javni prevoz postao je simbol institucionalnog preživljavanja, ne razvoja
Zbog toga današnja rasprava o odgovornosti ne može početi od posljednje četiri godine, jer bi to značilo ignorisanje strukturalnog problema koji je nastajao decenijama.
Politički paradoks odgovornosti
U svojoj izjavi Izetbegović naglašava:
“U svemu što se dogodilo ima red odgovornosti… premijer KS, vlada KS, ministar saobraćaja… pa tek onda vozač.”
Ova rečenica zapravo otvara mnogo šire pitanje — da li politička odgovornost ima rok trajanja?
Jer ako postoji hijerarhija odgovornosti, ona nužno uključuje i historijski kontinuitet upravljanja sistemom.
Teško je ignorisati činjenicu da su stranke koje danas najglasnije govore o stanju javnog prevoza upravo one koje su najveći dio poslijeratne političke ere imale kontrolu nad institucijama koje su taj sistem oblikovale.
Drugim riječima:
kritika sadašnjosti ne može biti odvojena od naslijeđa prošlosti.
Tragedije kao politički trenutak
U Bosni i Hercegovini gotovo svaka velika nesreća prolazi isti ciklus:
- tragedija izazove šok i javni bijes
- političari traže individualne krivce
- pokreću se istrage i inicijative
- sistem ostaje uglavnom nepromijenjen
Fokus se često pomjera prema posljednjem akteru u lancu — vozaču, direktoru ili trenutnoj vladi — dok infrastrukturne odluke stare desetljećima ostaju izvan političkog sjećanja.
A upravo tu leži suština problema.
Institucionalni kolaps rijetko nastaje naglo.
On je rezultat dugog perioda odgađanja odluka.
Moralna pozicija i političko pamćenje
Politički prostor u BiH često funkcioniše bez dugoročnog pamćenja.
Stranke koje su godinama upravljale sistemima kasnije nastupaju kao njihovi najglasniji kritičari, kao da historija počinje svakim novim mandatom.
To stvara paradoks:
isti politički krugovi istovremeno mogu biti i arhitekti problema i njegovi najoštriji tužioci.
Zbog toga pitanje nakon ove nesreće nije samo ko je odgovoran danas — nego ko je odgovoran za stanje u kojem današnja odgovornost uopšte postoji.
Između pravde i politike
U završnom dijelu izjave Izetbegović izražava saučešće porodici stradalog i naglašava da samo “potpuna odgovornost i adekvatne sankcije” mogu donijeti određeni smiraj.
To je rečenica s kojom se teško ne složiti.
Ali stvarna pravda u ovakvim slučajevima ne završava sankcionisanjem pojedinca.
Ona počinje tek kada se prizna da infrastruktura, sigurnost i javni sistemi nisu rezultat jednog mandata — nego političkih odluka koje se gomilaju godinama.
Sarajevo danas ne raspravlja samo o jednoj nesreći.
Raspravlja o cijeloj eri upravljanja gradom.
