Mirisalo je na barut, na spaljeni baršun i na jeftino vino koje se inati da bude skupo. Kafana je stajala na pukotini vremena — onoj vrsti mjesta gdje se vijekovi sudare i razliju po podu, gdje se ne zna jesi li u Parizu, Sarajevu ili na margini istorije.
Zidovi su bili obloženi starim mapama Evrope, ali to nisu bile obične karte. Granice su se trzale kao živci: širile se, pucale, spajale, nestajale, pa se vraćale kao da se kontinent koleba kojem vijeku pripada. Svaki put kad bi se jedna linija pomjerila prema istoku, u tom drhtaju vidjela bih Bosnu — malu, tvrdoglavu tačku koja se na svim mapama presijava isto: nejasno, ali neizbrisivo.
U uglu je zujalo kandilo koje kao da je gutalo i mrak i svjetlost. Plamen se lomio po stolovima: čas kao odbljesak bajoneta, čas kao topla svjetlost rakije što miriše na šljivu i nostalgiju.
A onda sam ga vidjela.
Mali čovjek s ogromnom sjenkom. Kaput natopljen kišom, šešir oštar kao linija fronte. Sjeo je za sto kao da zauzima bastion. Pogledao me kao da me je lično poslao Bog rata. A ja — osoba koja se samo htjela sakriti od vlastite epohe — bila sam već unaprijeđena u njegovu sagovornicu.
Napoleon Bonaparte.
Živ. Banalan kao čovjek, monumentalno nezadovoljan kao mit.
Čim sam prišla, udario je šakom o sto. Granice na zidnim mapama zaledile su se od straha.
“Pa dobro! Jesam li zato prešao pola Evrope u tri zime? Da bih jednog dana gledao kako se kontinent svađa oko carinskih tarifa?!”, rekao je oštro.
Nisam ni otvorila notes. On je već bio u ratu.
“Evropa? Ne prepoznajem je!”
Pokušala sam diplomatski:
“Gospodine Bonaparte… danas imamo Evropsku uniju. Mir, otvorene granice, zajedničku valutu…”.
“Mir?!”, presiječe me. “To nije mir. To je administrativna koma!”
Bacio je pogled na mapu koja se migoljila pod svjetlom kandila, kao da se boji njegovog pogleda.
“Nekada je jedan čovjek — jedan! — mogao preoblikovati kontinent. Danas sve radite preko komiteta, komisija, radnih grupa, strategija za 2035… Zašto vam treba deset godina da se dogovorite o jednoj stvari?!”
Nagnuo se prema meni.
“Znate li kako se nekada osvajala Evropa? Ustaneš. Gledaš kartu. Kažeš: tamo ćemo. I ideš. Danas kad bi pomjerili granicu za centimetar — sjednice, plenumi, sankcije, saopštenja… Užas.”
“Znate, u vašoj eri mnogi bi vas nazvali agresivnim, opasnim…“
“Naravno!”, uzviknu. “Ali bih barem nešto radio! Danas političar ne smije ništa uraditi jer ga odmah napadnu novinari, opozicija, javnost, društvene mreže, ambasade… Zamisli samo trenutak: Napoleona provjerava fact-checker! Ha!”
Zastao je, pa teatralno promijenio glas imitirajući glas birokrate:
“‘Gospodine Bonaparte, netačno ste naveli broj topova kod Austerlitza. ‘Gospodine Bonaparte, Vaš ton je problematičan’. ‘Gospodine Bonaparte, molimo Vas da ne širiti dezinformacije o planiranoj ofanzivi.’“
Sjeo je demonstrativno.
“Takav svijet ne bi mogao podnijeti mene. Ja bih ga ili razbio, ili bih završio u zatvoru. Ili oboje.”
“Zašto volite rat”, pitala sam tiho.
Pogledao me kao da sam pitala koliko je dva i dva.
“Rat nisam volio. Rat je volio mene”, kratko je odgovorio dok je prstima prelazio preko karte na stolu. Pod njegovim dodirom izroniše Austerlitz, Jena, Wagram, Borodino…
“Rat je najjasniji oblik politike. Nema laži. Nema protokola. Nema PR-a. Ili si bolji — ili nestaneš”, tiho je kazao.
Usudila sam se:
“Ali Vaš pohod na Rusiju… bio je katastrofa”.
Zašutio je. Prvi put.
“Da”, promrmljao je. “Bio je to poraz od zime, udaljenosti i — moje gluposti”.
Podigao je pogled:
“Najveća zabluda moćnog čovjeka je vjerovati da će svijet reagovati kako on želi. Svijet reaguje kako on hoće”.
A današnja Rusija?
Odjednom se uspravio:
“Njihovi ratovi danas nemaju ideju. To je nostalgija koja se pretvara da je strategija. Inercija prerušena u viziju”.
“A Evropa?”
“Evropa je stari vojnik koji se pravi da je filozof. Sjeća se pobjeda, a ne zna više ni marširati. Hoće mir, ali se svađa oko svega. Hoće jedinstvo, a dijeli se oko sitnica. Hoće vrijednosti — ali zaboravlja ih kad postane nezgodno”.
Nakrivio je šešir, pa nastavio:
“Sve je kompromis. Sve je usaglašavanje. Sve je balansiranje. A kada sve usglasiš — ništa ne pokreneš”.
“A NATO?”, pitam.
“NATO je kao nekoliko jakih vojnika koji drže štit nad kućom u kojoj se stanari svađaju oko toga ko će iznijeti smeće. Korisno — ali ne impresivno”.
“A moderni lideri?”
“To nisu lideri. To su ljudi koji se nadaju da neće pogriješiti pred kamerama. Ja nisam bio glumac. Bio sam general. Danas bi me zvali autokratom, ekstremistom, populistom — i bili bi u pravu. Ali bih bar nešto radio”, rekao je povišenim glasom.
Iznenada skrenu pogled prema jednoj karti na kojoj se granice nervozno uvijaju, kao da plešu.
“A ova mala tačka ovdje… Bosna”, reče tiho, gotovo sa poštovanjem. “Nju nikada niko nije osvojio do kraja. Čak ni ja. Nju ili ostaviš na miru — ili te pojede njena istorija.”
Prvi put se nasmijao. Bio je to opasan, skoro nježan osmijeh.
Kad je ustao — sjenka je prekrila kafanu.
“Recite Evropi ovo”, rekao je i dodao: “Sanjajte velike snove ili vas neće biti ni na mapi”.
Podigao je šešir, kao da salutira nekom nevidljivom protivniku i izašao kroz vrata koja nisu vodila ni napolje, ni u prošlost, ni u budućnost.
Možda na ratno polje.
Možda u legendu.
U kafani je ostao samo miris baruta, prolivene istorije — i granice koje još titraju, kao da ga se plaše i sada.
Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pisaca je slučajna. Ili nije?
