Postojao je trenutak u kojem je fudbal prestao biti prostor slobode, a postao sistem kontrole. Nije se to desilo preko noći, niti jednim pravilom, jednim transferom ili jednim turnirom. Desilo se tiho, planski i uz širok osmijeh industrije koja je shvatila da je poslušan igrač isplativiji od genijalca.
Danas fudbal ima više kvaliteta nego ikad.
Ali ima manje karaktera nego ikad.
Akademije koje ne proizvode igrače, nego proizvode profile
Moderne fudbalske akademije ne traže dijete koje vidi ono što drugi ne vide. Traže dijete koje će raditi ono što mu se kaže. Inteligentno, disciplinovano, bez viška pitanja.
Tehnika je savršena.
Fizička priprema brutalna.
Taktičko razumijevanje besprijekorno.
Ali spontanost?
Rizik?
Nepredvidivost?
To se “izbacuje” u ranoj fazi. Jer je rizično. Jer se ne može skalirati. Jer se ne uklapa u sistem.
Fudbal više ne odgaja problematične genije. Odgaja funkcionalne radnike na terenu.
Treneri kao menadžeri procesa, ne vizionari
Današnji trener je prije svega menadžer rizika. Njegov posao nije da stvori nešto novo, nego da ne pogriješi. Da ne izgubi svlačionicu. Da ne naljuti upravu. Da ne ugrozi projekat.
U takvom sistemu, igrač koji improvizira nije umjetnik – on je prijetnja.
On može uništiti strukturu.
On može ispasti “neprofesionalan”.
Zato se individualnost svodi na dozvoljene okvire: dribling na krilu, ali ne u sredini. Kreativnost, ali samo kad je “momentum”. Sloboda, ali pod kontrolom.
Društvene mreže i PR: nova svlačionica
Nekada si igrača upoznavao po potezima. Danas po Instagram objavama. Svi su pristojni. Svi su zahvalni. Svi “daju 110%”. Svi poštuju klub, trenera i navijače.
To nije karakter.
To je medijski trening.
Igrači su brendirani prije nego što sazru. Naučeni da govore ispravno, da se ne zamjere, da budu “primjeri”. Fudbaleri su postali javne figure koje ne smiju imati stav – osim ako je prethodno odobren.
Punker u fudbalu danas ne bi dočekao 20. godinu u vrhu.
Gdje su nestali “teški” igrači
Nekada su najvažniji igrači bili oni s kojima je bilo najteže raditi. Oni koji su nervirali trenere, lomili šablone, igrali protiv plana jer su vidjeli nešto drugo.
Danas se takvi brzo etiketiraju:
– “problem u svlačionici”
– “nedisciplina”
– “nedostatak profesionalizma”
Sistem se ne pita da li je igrač u pravu. Sistem se pita da li je igrač upravljiv.
Fudbal bez greške – fudbal bez duše
Savremeni fudbal minimizira grešku. A bez greške nema rizika. Bez rizika nema genijalnosti. Bez genijalnosti nema onog momenta zbog kojeg se zaljubiš u igru.
Dobijamo savršeno uigrane timove.
Dobijamo taktičku preciznost.
Dobijamo kontrolu.
Ali gubimo ono zbog čega je fudbal bio veći od sporta: osjećaj da se nešto može desiti mimo plana.
Zaključak koji boli
Fudbal nije umro.
Ali je pripitomljen.
Postao je industrija u kojoj je poslušnost vrlina, a karakter problem. U kojoj se talent mjeri podacima, a ličnost tretira kao smetnja.
I zato, kad se danas pojavi igrač koji prkosi sistemu, koji igra “krivo”, koji ne govori ispravno i ne uklapa se – to nije regresija.
To je podsjetnik.
Da fudbal nikada nije bio savršen.
Ali je bio živ.
