Prirodi ne možeš zaprijetiti.
Ne možeš je ucijeniti.
Ne možeš je podijeliti na “naše” i “njihove”.
A upravo to je okvir u kojem Trumpova administracija dočekuje monstruoznu zimsku oluju koja se proteže od Stjenjaka do Atlantika. Snijeg, ledena kiša, prekidi struje, kolaps saobraćaja — sve ono što ne pita za stranačku knjižicu.
U tom svjetlu, oluja nije samo meteorološki događaj. Ona je politički stres-test.
Trumpov refleks: moć kroz uskraćivanje
U prethodnim krizama obrazac je bio jasan: pomoć dolazi sporo, selektivno ili nikako. Formalno — zbog “odgovornog trošenja”. Neformalno — zbog politike.
Savezni zakon dopušta pomoć za snježne oluje.
Ali ne obavezuje predsjednika da je odobri.
To znači da u praksi jedan potpis odlučuje hoće li se:
- čistiti putevi
- popravljati mreže
- spašavati ruralne zajednice
ili će se sve svesti na poruku: “Snađite se.”
U tom smislu, prirodna katastrofa postaje poluga pritiska — i to je ono što guverneri širom SAD-a sada gledaju s nelagodom.
Federalizam na ledu
Guverneri unaprijed proglašavaju vanredno stanje ne zato što su paničari, nego zato što očekuju odbijanje.
“Pripremaju se za najgore”, kažu ljudi iz sistema.
Ne za snijeg — nego za odsustvo pomoći.
Ovdje se sudaraju dvije filozofije:
- država kao zajednički kišobran
- država kao arbitar ko zaslužuje pomoć
Kad se oluja prelije preko desetina saveznih država, druga filozofija postaje neodrživa. Snijeg ne zna gdje prestaje crveno, a počinje plavo.
“Nećemo igrati politiku s vremenom” — ali hoćemo li?
Bijela kuća poručuje da su resursi raspoređeni: hrana, voda, generatori, timovi. Na papiru — sistem radi.
Ali iskustvo iz prošle godine govori drugačije: zahtjevi su odbijani bez obrazloženja, čak i kad su štete prelazile pragove.
Tu se rađa nepovjerenje.
I to je opasnije od snijega.
Jer kad lokalne vlasti više ne vjeruju saveznom centru, koordinacija puca. A u vanrednim situacijama, koordinacija spašava živote.
Priroda kao politički sudija
Trumpova politika je politika pritiska: carine, prijetnje, uskraćivanja.
Ali oluja je nešto drugo.
Ona ne reagira na tvit.
Ne čeka presicu.
Ne pregovara.
Ako administracija pokuša “disciplinirati” savezne države kroz pomoć, dobit će kratkoročni osjećaj kontrole — i dugoročni gubitak povjerenja. A povjerenje je jedina valuta koja vrijedi kad sistemi pucaju.
Kad prestane retorika, ostaje odgovornost
Ova oluja postavlja jednostavno pitanje:
Da li je savezna vlast tu da pomaže — ili da presuđuje?
Ako odgovor bude ovo drugo, Amerika neće imati samo problem sa snijegom.
Imat će problem s idejom zajedničke države.
I to je test koji nijedna administracija ne bi smjela pasti — bez obzira ko je u Bijeloj kući, pa i Donald Trump.
