Bosna i Hercegovina je u svojoj dugoj i često tragičnoj historiji rijetko imala luksuz stabilnosti, ali je u jednom ključnom trenutku evropske prošlosti pokazala nešto što mnoge veće i moćnije zemlje nisu: spremnost da primi progonjene. Upravo tu, u Sarajevu i drugim bosanskim gradovima, sefardski Jevreji pronašli su novi dom nakon jednog od najtežih progona u evropskoj historiji.
Njihova priča nije samo jevrejska. Ona je duboko bosanska.
Progon iz Španije i put bez povratka
Godine 1492. katolički vladari Španije, Ferdinand i Izabela, donijeli su dekret kojim se Jevrejima naređuje da napuste zemlju ili pređu na kršćanstvo. Bio je to kraj jednog zlatnog doba sefardske kulture na Iberijskom poluotoku i početak dugog, bolnog egzodusa.
Hiljade porodica napuštale su domove, gradove, grobove predaka, noseći sa sobom samo ono što su mogli ponijeti: jezik, vjeru, običaje i pamćenje. Mnogi su stradali na putu. Oni koji su preživjeli tražili su mjesto gdje neće morati ponovo bježati.
Osmansko carstvo i Bosna kao prostor utočišta
Za razliku od tadašnje Evrope, Osmansko carstvo je otvorilo vrata sefardskim Jevrejima. Ne iz puke tolerancije, nego iz jasnog razumijevanja da su u pitanju ljudi znanja, trgovine, medicine i kulture.
Bosna i Hercegovina, tada dio Carstva, postala je jedno od tih utočišta. Sarajevo, Mostar, Travnik i drugi gradovi prihvatili su sefardske porodice koje su ovdje počele novi život, ne kao stranci, nego kao sastavni dio urbane zajednice.
Bosna nije tražila da se odreknu onoga što jesu. To je bila ključna razlika.
Sarajevo kao sefardski grad
Sarajevo je vrlo brzo postalo jedan od najvažnijih sefardskih centara na Balkanu. U njegovim mahalama nastajale su sinagoge, škole, trgovine, štamparije. Sefardi su govorili ladino, jezik koji su donijeli iz Španije, i koji se u Sarajevu sačuvao stoljećima.
Grad je disao na više jezika, više vjera, više običaja. Sefardi su u tom mozaiku bili most između Istoka i Zapada, između islamskog svijeta i evropske tradicije.
Kultura, medicina i trgovina
Sefardski Jevreji dali su ogroman doprinos razvoju Sarajeva i Bosne:
- bili su ugledni trgovci i zanatlije
- ljekari i apotekari
- prevodioci i pisari
- čuvari pisane riječi
Jedan od najpoznatijih simbola te kulture je Sarajevska Hagada, iluminirani rukopis iz 14. stoljeća, koji je s Jevrejima stigao u Bosnu i ovdje preživio sve ratove, okupacije i režime.
Hagada nije samo knjiga. Ona je dokaz da Bosna zna čuvati ono što joj se povjeri.
Suživot koji nije bio mit
Suživot sefarda s muslimanima, pravoslavcima i katolicima u Bosni nije bio idealiziran, ali je bio stvaran. Postojali su sukobi, razlike i tenzije, ali nikada sistemski progon.
U Sarajevu se znalo ko je ko, ali se znalo i da se živi zajedno. Sefardi su slavili svoje praznike, čuvali vjeru i identitet, ali su istovremeno bili duboko vezani za grad i zemlju u kojoj su živjeli.
Dvadeseto stoljeće i novi progon
Nažalost, historija se okrutno ponovila. Tokom Drugog svjetskog rata i ustaškog režima, većina sefardske zajednice u BiH je uništena. Grad koji ih je stoljećima čuvao nije ih mogao zaštititi od fašizma.
Ipak, čak i tada, brojni Sarajlije svih vjera skrivali su Jevreje, riskirali vlastite živote i pokazali da duh utočišta nije nestao.
Šta nam priča sefarda govori danas?
Priča o sarajevskim sefardima govori nam nešto važno o Bosni i Hercegovini: da ona, uprkos svim podjelama i tragedijama, ima duboko ukorijenjenu tradiciju prihvatanja drugačijeg.
U vremenu kada se Evropa ponovo zatvara, diže zidove i problematizira izbjeglice, Bosna ima historijsko iskustvo koje je rijetko — iskustvo zemlje koja je bila sigurna luka.
Bosna kao utočište, ne slučajnost
Sefardi nisu u Bosnu došli slučajno. Došli su jer su osjetili da ovdje mogu živjeti bez stalnog straha. Ostali su jer su ovdje našli dom.
Njihova priča nije samo podsjetnik na prošlost, nego i test za sadašnjost: da li Bosna i Hercegovina i danas može biti ono što je nekad bila — mjesto gdje se ljudi ne dijele po tome odakle bježe, nego po tome kako žive zajedno.
Ako zaboravimo priču sarajevskih sefarda, ne gubimo samo dio jevrejske historije.
Gubimo najbolji dio vlastite.
