Premalen, pregust i preblizu Suncu, Merkur je planetarna zagonetka koja prkosi gotovo svemu što znamo o formiranju planeta. Već decenijama zbunjuje astronome, no nova svemirska misija koja stiže sljedeće godine mogla bi konačno riješiti misteriju planete koja, po svemu sudeći, ne bi smjela postojati.
Na prvi pogled, Merkur bi se mogao činiti najdosadnijom planetom Sunčevog sistema. Njegova pusta površina nema značajnijih obilježja, nema dokaza o vodi u prošlosti, a rijetka atmosfera jedva da postoji. Ipak, ispod te nezanimljive vanjštine krije se fascinantan i nevjerovatan svijet obavijen tajnom.
Planetarna anomalija
Planetarne naučnike i dalje muči samo postojanje ove planete. Merkur je sićušan – 20 puta manje masivan od Zemlje. Uprkos tome, drugi je najgušći planet u našem sistemu, odmah iza Zemlje, a razlog tome je ogromno metalno jezgro koje čini većinu njegove mase. Njegova neobična orbita, priljubljena uz Sunce, također je nešto što astronomi ne mogu u potpunosti objasniti. Sve se svodi na ključno pitanje: kako je Merkur uopće nastao?
Misterija Merkurovog porijekla jedna je od najvećih u Sunčevom sistemu, no odgovori bi mogli stići uskoro. Zajednička evropsko-japanska misija BepiColombo, lansirana 2018., na putu je prema Merkuru. Sonda će biti prvi posjetilac planeti u više od jedne decenije, a kada uđe u orbitu u novembru 2026., jedan od ključnih ciljeva bit će otkriti odakle je Merkur došao. Razumijevanje njegove prošlosti ključno je ne samo za naš Sunčev sistem, već i za proučavanje egzoplaneta – svjetova koji kruže oko drugih zvijezda.
“Merkur je vjerovatno najbliži analog egzoplanetu koji imamo”, kaže Saverio Cambioni, planetarni naučnik s MIT-a. “To je fascinantan svijet.”, piše BBC.
Tragovi prošlih misija
Prve sumnje da s Merkurom nešto nije u redu pojavile su se nakon što je NASA-ina letjelica Mariner 10 proletjela pokraj planete 1974. i 1975. godine. Mjerenja gravitacije otkrila su bizarnu unutrašnjost. Dok Zemlja, Venera i Mars imaju jezgra koja čine otprilike polovinu njihovog radijusa, Merkurovo jezgro zauzima čak 85 posto, s tek tankim stjenovitim plaštom i korom na vrhu.
“Formiranje Merkura je veliki problem”, kaže Nicola Tosi iz Njemačkog zrakoplovnog centra u Berlinu. “Još uvijek je nejasno zašto Merkur izgleda tako kako izgleda.”
NASA-ina misija Messenger, koja je kružila oko planete od 2011. do 2015., samo je produbila misteriju. Uprkos ekstremnim temperaturama koje se danju penju do 430°C, a noću padaju na -180°C, Messenger je na površini otkrio hlapljive elemente poput kalija i torija, koji su odavno trebali ispariti. Pronađeni su čak i vodeni led u zasjenjenim polarnim kraterima i složene molekule poput hlora.
Teorija divovskog sudara
Modeli formiranja planeta jednostavno ne mogu objasniti Merkur kakvog vidimo danas. “Prava je muka”, priznaje Sean Raymond, stručnjak za formiranje planeta sa Univerziteta u Bordeauxu. Astronomi su razvili nekoliko scenarija, a najpopularniji je onaj o divovskom sudaru.
Prema toj ideji, Merkur je nekada bio mnogo veći, možda dvostruko masivniji i veličine Marsa, te je kružio dalje od Sunca. U prvih 10 miliona godina postojanja, u taj “proto-Merkur” udario je drugi masivni objekt, ogolivši mu vanjske slojeve i ostavivši samo gusto jezgro bogato željezom.
“Opća interpretacija je da je Merkur pretrpio divovski udar koji je uklonio većinu plašta”, kaže Alessandro Morbidelli s Opservatorija Côte d’Azur. Međutim, takav bi udar zahtijevao nevjerovatno veliku brzinu, što se smatra malo vjerovatnim. Također, nije jasno kako su hlapljivi elementi preživjeli tako kataklizmičan događaj.
Druga je mogućnost da Merkur nije bio meta, već projektil koji se sudario s drugim svijetom, poput Venere. Zagonetka je i zašto krhotine od sudara nisu formirale mjesece oko Merkura, kojih on danas nema.
Jedna od alternativnih teorija jeste da divovskog udara nije ni bilo, već da je Merkur nastao od materijala bliže Suncu koji je prirodno bio bogatiji željezom. No, tada ostaje nejasno zašto je planeta prestala rasti. Noviji modeli sugeriraju da su se stjenovite planete formirale bliže Suncu, a zatim migrirale prema vani.
BepiColombo u potrazi za odgovorima
Misija BepiColombo, sastavljena od dvije letjelice – evropske i japanske – trebala bi pružiti ključne podatke. Kada stignu do Merkura, letjelice će se razdvojiti i započeti mapiranje sastava površine, proučavanje gravitacije i slabog magnetnog polja. “BepiColombo će provesti dodatna mjerenja koja nam mogu reći o porijeklu planete”, kaže Tosi. Ako je Merkur zaista pretrpio divovski udar, to je trebalo stvoriti okean magme čije bi dokaze misija mogla pronaći.
Mjerenja gravitacije otkrit će više o strukturi jezgra, a instrumenti će detaljno analizirati zagonetne hlapljive elemente. Misija bi mogla riješiti i druge tajne, poput one zašto je Merkurova površina toliko tamna, reflektirajući znatno manje svjetlosti od Mjeseca.
Konačni dokaz: komadić Merkura na Zemlji?
Iako naučnici sanjaju o misiji koja bi donijela uzorke s Merkura, realnija nada je pronalazak meteorita koji potiče s njega. Postoji hipoteza da rijetka klasa meteorita, nazvana aubriti, predstavlja komade “proto-Merkura”. Camille Cartier sa Univerziteta u Lorraineu vodi studiju koja bi u sljedećih nekoliko godina trebala potvrditi ili opovrgnuti tu vezu. “Trebali bismo imati snažne dokaze u prilog ili protiv ove hipoteze”, kaže Cartier.
Razumijevanje nastanka Merkura ključno je za razumijevanje formiranja planeta općenito. Ispod svoje sive, kraterima izbrazdane površine, ovaj enigmatični svijet mogao bi biti jedno od najfascinantnijih mjesta u Sunčevom sistemu.
