Godinama je izgledalo kao da između Beograda i Banje Luke postoji neraskidiva politička osovina, gotovo porodična veza, u kojoj se Milorad Dodik i Aleksandar Vučić javno podržavaju, zajednički se fotografišu, dijele govornice i poruke o „srpskom jedinstvu“. Međutim, posljednjih mjeseci — a naročito sedmica — postaje sve očiglednije da ta veza više ne funkcioniše onako kako je nekad.
Ne radi se o dramatičnom raskidu, nema zvaničnog saopćenja ni otvorenog sukoba. Ali u politici, kao i u životu, tišina često govori više od svađe.
Savez koji je uvijek bio asimetričan
Od samog početka, odnos Dodika i Vučića nije bio odnos ravnopravnih partnera. Vučić je imao državu, međunarodne kanale, manevarski prostor i mogućnost balansiranja između Istoka i Zapada. Dodik je imao entitet, konfliktni narativ i konstantnu potrebu da se sukob održava kako bi politički opstao.
Drugim riječima:
Vučić je igrao šah.
Dodik je stalno udarao po tabli.
Dok je Dodik godinama gradio politiku permanentne krize, Vučić je gradio imidž „faktora stabilnosti“. Ta razlika je dugo bila prekrivana zajedničkom retorikom, ali se danas sve teže skriva.
Dodik kao politički teret za Beograd
U jednom trenutku, svaki politički saveznik prestane biti prednost i postane trošak. Upravo tu danas stoji Milorad Dodik u Vučićevoj računici.
Sankcije, izolacija, otvoreni sukobi s američkom i evropskom administracijom, prijetnje secesijom i konstantno testiranje granica — sve to možda koristi Dodiku u unutrašnjoj politici Republike Srpske, ali Vučiću donosi samo probleme.
Za razliku od Dodika, Vučić ima ambiciju da ostane relevantan međunarodni akter. Da se sastaje, pregovara, trguje, balansira. Dodik, s druge strane, ne pregovara — on eskalira. I tu se putevi razilaze.
Srbija bira kontrolu, Dodik bira haos
Ključna razlika između njih dvojice danas nije ideološka, nego strateška.
Vučićev model vlasti zasniva se na kontrolisanom pritisku: dovoljno tenzija da konsoliduje biračko tijelo, ali nikada toliko da izgubi međunarodni prostor za manevrisanje. Dodikov model zasniva se na stalnom podizanju uloga, čak i po cijenu potpunog političkog samospaljivanja.
Za Vučića, Bosna i Hercegovina je pitanje koje treba držati pod kontrolom.
Za Dodika, Bosna i Hercegovina je problem koji treba stalno detonirati.
Takav odnos više nije održiv.
Uloga Ace Lukasa: Estrada kao politički lakmus papir
Naizgled bizarno, ali nimalo nevažno: u cijelu priču se umiješao i pjevač Aca Lukas. Njegovi javni istupi, kritike i poruke nisu politički program, ali jesu signal.
Na Balkanu, estrada često govori ono što politika još ne želi izgovoriti direktno. Lukas ne djeluje kao usamljeni glas, već kao glasnik raspoloženja dijela javnosti i elite koja osjeća da se odnos Beograda prema Dodiku hladi.
Kada estradne figure počnu javno problematizirati nekada „svete saveze“, to obično znači da se nešto već promijenilo iza kulisa.
Tiho povlačenje podrške umjesto otvorenog raskida
Vučić nije političar koji se razilazi uz buku. On se razilazi tiho, proceduralno, gotovo neprimjetno. Bez izjava, bez konflikta, ali s jasnim signalima: rjeđi susreti, slabija retorika, izostanak konkretne podrške u ključnim trenucima.
To je najopasniji oblik distance za Dodika, jer on bez Beograda ostaje politički ogoljen — i pred međunarodnom zajednicom, i pred domaćom javnošću.
Šta Dodik gubi ako Beograd zaista digne ruke?
Bez Vučićeve zaštite, Dodik gubi:
- regionalni legitimitet
- diplomatsku amortizaciju
- osjećaj da iza njega stoji „matična država“
Ostaje sam, sa sankcijama, sveden na lokalnog lidera s velikim riječima i sve manjim prostorom za djelovanje. A takva pozicija u Bosni i Hercegovini je politički izuzetno rizična.
A šta Vučić dobija distancom?
Vučić dobija ono što mu je uvijek najvažnije: manevarski prostor. Mogućnost da Zapadu pokaže kako nije talac Dodikovih poteza, kako Srbija „poštuje teritorijalni integritet BiH“, barem formalno, i kako Beograd nije generator krize.
Drugim riječima, Vučić ne odustaje od utjecaja — on samo mijenja metodu.
Da li je razlaz konačan?
Vjerovatno ne u formi spektakularnog raskida. Ali politički brakovi rijetko se završavaju dramom. Najčešće se završe hladnoćom.
Ono što danas gledamo nije svađa, nego razilaženje interesa. A kad interes nestane, ni ideologija ni emocija ne pomažu.
Kad savez postane balast
Milorad Dodik i Aleksandar Vučić više ne igraju istu igru. Jedan pokušava preživjeti u svijetu konflikta, drugi opstati u svijetu kompromisa. Jedan diže glas, drugi spušta ton. Jedan traži stalni sukob, drugi kontrolisanu nestabilnost.
Ako se ovaj trend nastavi, Dodik će ostati bez najvažnijeg regionalnog oslonca. A Vučić će, kao i mnogo puta ranije, tvrditi da se „ništa nije promijenilo“ — dok se, u stvarnosti, promijenilo gotovo sve.
Na Balkanu, kad se prijatelji prestanu braniti, to je već kraj saveza.
