Živimo u vremenu u kojem su vijesti postale neka vrsta kolektivnog mazohizma. Svaki put kad otvorimo portale ili uključimo televizor, dočeka nas ista drama, isti akteri i isti nivo apsurda. No, umjesto da dopustite politici da vam bespovratno digne pritisak i ukrade mir, postoji provjerena metoda mentalne higijene koja ne uključuje isključivanje iz svijeta, već promjenu optike. To je čitanje komedije – ali ne one jeftine, nego one koja grize, koja razumije ljudsku slabost i koja nas uči da je smijeh zapravo najviši oblik inteligencije.
Kada se nađete usred još jedne nacionalne krize, nema boljeg lijeka od britkosti Tine Fey. Njen “Bossypants” nije samo memoar jedne komičarke to je manifest preživljavanja u sistemu koji vas pokušava ukalupiti. Fey nas podsjeća da su autoriteti često samo ljudi koji se pretvaraju da znaju šta rade, dok se iznutra bore s istim onim nesigurnostima koje muče i nas ostale. Ta spoznaja je oslobađajuća. S druge strane, David Sedaris nas vodi u sferu autoironije koja graniči s mazohizmom. U njegovim esejima, poput onih u zbirci “Me Talk Pretty One Day”, svaki neuspjeh, svaka jezična barijera i svaki neugodni porodični susret postaju materijal za vrhunsku zabavu. Sedaris nas uči ključnoj lekciji: ako se možete nasmijati vlastitoj bijedi, niko vam više ništa ne može.
Ali pravi majstori humora znaju da se najveće istine kriju u potpunom apsurdu. Douglas Adams nas u svom “Vodiču kroz Galaksiju” baca u svemir koji je toliko velik i besmislen da naši mali zemaljski problemi – od poreza do izbornih pragova – postaju potpuno nebitni. U usporedbi s izgradnjom galaktičke obilaznice, svaka politička kriza djeluje kao bura u čaši vode. To je ona vrsta humora koja vam daje širu sliku, koja vas izvlači iz uskog grla lokalnih vijesti i podsjeća vas da je svemir, u svojoj suštini, jedno prilično luckasto mjesto.
Čak i u onim “teškim” klasicima, koje obično povezujemo s mučnim satima lektire, krije se nevjerovatna količina humora ako znate gdje gledati. Richard Ellmann, u svojoj monumentalnoj biografiji Jamesa Joycea, majstorski demistificira lik velikog pisca. Joyce, kojeg mnogi doživljavaju kao nedokučivog genija, zapravo je bio čovjek opsjednut igrama riječi, vicevima i komičnim situacijama koje život servira na najneočekivanijim mjestima. Ellmann nam pokazuje da čak i u najkompliciranijoj literaturi svijeta kuca srce komičara. Joyceov rad je dokaz da intelektualna dubina ne isključuje glasan smijeh, naprotiv, oni se međusobno hrane.
Čitanje ovakvih djela nije bježanje od stvarnosti, nego njeno redefiniranje. To je odbijanje da budemo pasivne žrtve loših vijesti. Kad god osjetite da vas politika guši, sjetite se da je humor jedini alat koji vam niko ne može oduzeti. To je oružje kojim se borimo protiv gluposti i štit kojim branimo svoj zdrav razum. Zato, umjesto skrolanja kroz najnovije skandale, posegnite za knjigom koja će vas natjerati da se nasmijete onome što vas inače plaši. To je jedina terapija koja stvarno djeluje, a nuspojave su isključivo osjećaj slobode i pokoja bora smijalica više.
(Izvor: https://bookriot.com/funniest-books-ever/)
