Više od tri decenije kasnije, tišina na Kazanima nije tišina mira, nego akustika potisnute istine. To je rezonanca neizgovorenog, onog što bruji ispod svake fraze o “herojskom gradu”.
To je strah od istine koja se ne može zakopati, jer istina ima metafizičku upornost — ona uvijek nađe put kroz zemlju, kroz kosti, kroz majčine oči koje više ne traže, nego optužuju.
Kazani nisu geografska tačka, nego moralni topos. Mjesto gdje se lomi granica između časti i neljudskosti, između odbrane i izdaje. Godinama smo pokušavali da taj prostor zatvorimo narativom o kolektivnom heroizmu, kao da se istorijska odgovornost može prekriti mitom. Ali između mita i zločina ne stoji zid — stoji čovjek, a čovjek, kad se odrekne savjesti, postaje struktura nasilja.
Mušan Topalović Caco i njegovi ljudi nisu anomalija. Oni su sistemski produkt moralne entropije – nastali u vakuumu između heroizma i bezakonja, između institucionalnog haosa i emocionalne osvetoljubivosti. To nije “devijacija”, nego simptom jednog šireg fenomena: genealogije nekažnjivosti. Jer tamo gdje se moral relativizira, zločin postaje moguć – i prihvatljiv, ako je “naš”.
Sarajevo je bilo simbol otpora, ali i paradigma kontradikcije. Grad koji je istovremeno svijetlio i sagorijevao u vlastitom mitu. Na njegovim padinama odvijala se dvostruka drama: egzistencijalna i etička. Dok su s brda padale granate, iznutra je padalo povjerenje.
I niko nije rekao: “Ovo nije ono za šta se borimo”.
Jer kolektivna svijest je već bila okupirana – ne spolja, nego iznutra. Sistem koji to dozvoljava nije samo vojni, nego ontološki kvar. To je društvo koje se ne usuđuje izgovoriti vlastitu sramotu jer bi moralo preispitati temelje sopstvene svetosti. A narod koji svetost brani lažima postaje zajednica bez svetog.
Nije dovoljno zapaliti svijeću. Svijeća ne prosvjetljuje ako ostane ritual bez priznanja. Nije dovoljno reći “žrtve su sve iste” — jer nisu, dok god ne izgovorimo čije su. Imenom i prezimenom egzekutora.
Zaborav je sofisticirani oblik izdaje. A Sarajevo, ako želi ostati grad svjetlosti, mora rehabilitirati sopstvenu savjest.
Kazani nisu samo sramota Sarajeva. Oni su egzistencijalni ispit njegovog identiteta. Ako ih zaboravimo, ne gubimo prošlost — gubimo moralnu orijentaciju. Tamo, ispod zemlje, leži nešto više od tijela – leži etička topografija naše civilizacije.
I dokle god postoji jedna majka koja čeka sina, dokle god postoji jedna rečenica koja počinje s “ali” kad se govori o zločinu, dokle god postoji tišina umjesto priznanja, Sarajevo ne može biti slobodno. Jer sloboda bez istine nije sloboda, nego dekorisani zaborav. A istina ne traži pokornost, nego hrabrost da se izgovori.
Kazani su ogledalo. I tek kad Sarajevo prestane izbjegavati vlastiti pogled, moći će ponovo reći da ima lice. Konačno, vrijeme je da šeher pogleda sebe u ogledalo Kazana – i da progovori.
