Novi kineski potez u energetici, projekat brane Motuo na Tibetanskoj visoravni, predstavlja kolosalni skok u hidroenergiji, ali po nezamislivoj cijeni. Sa planiranom snagom od 60 gigavata, ova brana bi trostruko nadmašila kapacitet čuvene kineske brane Tri klisure. Procijenjena na 165 milijardi dolara, prema agenciji Xinhua, ova ambiciozna gradnja jasno demonstrira posvećenost Pekinga obnovljivoj energiji. Ipak, istovremeno otvara niz ozbiljnih ekoloških, društvenih i, ključno, geopolitičkih pitanja koja se tiču čitave Južne Azije.
Energetsko žongliranje: Ambicija i ugalj
Kina je, bez sumnje, svjetski lider u obnovljivim izvorima. Postavila je više solarnih panela nego ostatak planete zajedno, što je jasan dokaz posvećenosti čistijoj budućnosti. Ali taj narativ ima tamnu stranu. Istovremeno gradi termoelektrane na ugalj, neprestano žonglirajući između tradicionalnih i novih izvora, kako prenosi Daily Galaxy.
Hidroelektrane su stub kineske energetske strategije. Trenutno se gradi 193 projekta koji bi mogli generisati do 270 gigavata – to je otprilike cjelokupna energetska proizvodnja Njemačke. Zanimljivo je da je 80% tih projekata veće od 100 megavata, pri čemu se 59% tih brana tek priprema ili proučava. Takva neviđena ekspanzija govori o imperativu ekonomske dominacije.
Prisilno raseljavanje i okupacija
Mjesto izabrano za branu Motuo izazvalo je žestoke kritike zbog potencijalnih društvenih i ekoloških katastrofa. Izgradnja brana nosi rizik prisilnog raseljavanja ljudi, bez adekvatnih konsultacija s lokalnim stanovništvom i vlastima. Ovo je posebno otežavajuća okolnost s obzirom na to da je Kina okupirala Tibet već više od sedam decenija.
Do sada je zbog izgradnje 34 operativne brane protjerano preko 120.000 ljudi. Procjene predviđaju da bi između 750.000 i milion ljudi moglo biti pogođeno ako se svih 193 planiranih projekata realizuje. Cijena električne energije, u ovom slučaju, plaća se raseljavanjem i oduzimanjem domova.
Vodeni resursi u centru geopolitike
Brana Motuo, smještena na rijeci Jangce, prijeti da uzdrma upravljanje vodama cijele Južne Azije. Blizu 1,8 milijardi ljudi u regiji oslanja se na vodu koja izvire s Tibeta. Kontrola ovog ključnog resursa mogla bi ugroziti snabdijevanje nizvodnih zemalja.
Kina, iako obećava da “neće biti negativnih efekata nizvodno”, suočava se s jasnim nepovjerenjem. Indija je otvoreno stavila do znanja da će “učiniti potrebno” kako bi zaštitila svoje vodne interese. Ovo je strateški alarmantno, jer Kina, s 1,4 milijarde stanovnika, posjeduje samo 6% svjetskih rezervi slatke vode. Brana Motuo tako postaje strateško oružje za kontrolu protoka i pritisak na susjede.
Strateške prednosti i tektonski rizici
Osim zadovoljavanja rastućih energetskih potreba Kine, projekat Motuo je zamišljen i kao strateški alat za kontrolu ključnih vodnih resursa. Ekonomski, brana bi omogućila Kini da prodaje električnu energiju susjednim zemljama, dodatno učvršćujući svoju poziciju regionalnog energetskog hegemona.
Ipak, ovako gigantski projekt nosi i inherentne rizike:
- Zabrinutost zbog llime: Povišene temperature i klimatske promjene mogle bi ugroziti efikasnost i sigurnost brane, posebno u planinskom području.
- Podložnost tlu: Sama Tibetanska visoravan je izrazito podložna zemljotresima. Izgradnja masivne brane u seizmički aktivnoj zoni dodaje sloj neizvjesnosti koji je nemoguće zanemariti.
Kina napreduje s projektom Motuo, balansirajući inovacije i odgovornosti. Ishod ovog megaprojekta neće oblikovati samo kinesku energetsku scenu. On će trajno utjecati na regionalnu geopolitiku, ekološku ravnotežu i na buduće sukobe oko ključnog resursa – vode. Brana Motuo je test kineske moći i njene volje da dominira.
