Postoji stara lekcija geopolitike:
kad političar počne govoriti o „spašavanju naroda“, gotovo uvijek treba pogledati šta se nalazi ispod tog naroda.
U slučaju Venezuele, Amerikanci su to shvatili brže nego ikad ranije. Prema anketi CBS Newsa, većina građana SAD-a ne vjeruje da su američke akcije protiv režima Nicolása Madura bile motivisane borbom protiv droge, bandi ili „vladavinom prava“. Većina vjeruje da se radilo o nafti i širenju američke moći.
To je važno jer se ista matrica sada pokušava primijeniti na Iran — ali s jednom bitnom razlikom: narativ je promijenjen.
Od „oružja za masovno uništenje“ do „spašavanja demonstranata“
George W. Bush je govorio o oružju za masovno uništenje.
Trump govori o ljudskim pravima i demonstrantima.
Forma se promijenila. Suština nije.
Trump već danima javno sugeriše mogućnost vojne intervencije u Iranu kako bi, prema njegovim riječima, „spasio“ mirne demonstrante koje režim navodno ubija po starom običaju. Govori o „lock and loaded“ spremnosti, prijeti „jakim udarima“, i poziva se na broj mrtvih u protestima.
Problem nije u tome što su protesti stvarni — oni jesu.
Problem je u pitanju koje niko ozbiljno ne postavlja:
otkud ideja da iranski demonstranti žele američku vojnu intervenciju?
Selektivna svetost protesta
Trumpov odnos prema protestima nikada nije bio univerzalan. Bio je — strogo selektivan.
U Iranu, demonstranti su heroji koje treba braniti.
U SAD-u, demonstranti koji mu ne odgovaraju su „teroristi“, „antifa“, „provokatori“.
U Minneapolisu, žena ubijena tokom intervencije ICE-a vrlo brzo je u Trumpovom narativu pretvorena u prijetnju nacionalnoj sigurnosti — bez dokaza. Protesti protiv imigracione politike redovno se opisuju kao nasilni, čak i kada sudovi, uključujući i republikanske sudije, te tvrdnje odbacuju.
Drugim riječima:
pravo na protest postoji samo ako protest služi geopolitičkom cilju.
Iluzija „zahvalnog naroda“
Jedna od najopasnijih američkih zabluda posljednjih decenija je vjerovanje da potlačeni narodi automatski vide SAD kao oslobodioca.
Iranci žive pod sankcijama, pritiscima, tajnim operacijama i otvorenim prijetnjama već više od četiri decenije. Generacije su odrasle uz sjećanje na američku ulogu u rušenju Mossadegha, podršku šahu, ekonomski rat i vojne prijetnje.
Ideja da će isti ti ljudi masovno pozdraviti američke rakete kao čin solidarnosti nije naivna — ona je strateški opasna.
Historija Iraka, Libije i Afganistana pokazuje isto:
protest protiv režima ne znači poziv na stranu intervenciju.
Nafta, pozicija, poruka
Kao i u Venezueli, Trump sve više govori o resursima, poziciji, „snazi“. Iran nije samo država s represivnim režimom. Iran je:
– energetski čvor
– regionalni balans prema Rusiji i Kini
– geopolitička poruka svima koji se ne uklapaju u američki poredak
„Spašavanje demonstranata“ je narativ koji lijepo zvuči, ali je funkcionalan jer dehumanizira složenu realnost i svodi je na moralni slogan.
A moralni slogani su uvijek najpogodniji za rat.
Pravo pitanje koje se izbjegava
CNN i New York Times precizno bilježe kontradikcije u Trumpovoj retorici. Ali ono što se rijetko izgovori jasno glasi:
Ako Trump ne priznaje legitimitet protesta kod kuće, zašto bi bio iskren prema protestima u Iranu?
Odgovor je neugodan, ali jednostavan:
zato što protesti u Iranu nisu cilj — oni su alat.
Zaključak bez moralne magle
Ovo nije priča o Iranu.
Niti o demokratiji.
Niti o pravima demonstranata.
Ovo je priča o kontinuitetu američke vanjske politike, samo s novim rječnikom. Umjesto „oružja“, sada se govori o „ljudima“. Umjesto „prijetnje“, o „spašavanju“.
Ali logika je ista.
I zato je najopasnije pitanje ovog trenutka upravo ono koje niko ne želi postaviti naglas:
šta će ostati od tih demonstranata ako ih Amerika zaista „spasi“?
Historija već ima odgovor.
