Savremeni čovjek voli vjerovati da živi u najstabilnijem dobu u historiji. Imamo tehnologiju, satelite, medicinu, klimatske modele i „kontrolu“. Ipak, nauka nas neumorno podsjeća na neugodno saznanje: činjenica da smo još uvijek ovdje ne znači da smo sigurni. Znači samo da smo — do sada — imali sreće.
Tokom svoje kratke historije, Homo sapiens je više puta bio na ivici potpunog nestanka. Ne metaforički. Doslovno.
Supervulkan Toba: trenutak kada je svijet gotovo utihnuo
Prije otprilike 74.000 godina, supervulkan Toba na današnjoj Sumatri eruptirao je snagom kakvu ljudska civilizacija nikada nije vidjela. Pepeo je prekrio veći dio planete, sunčeva svjetlost bila je blokirana godinama, a globalna temperatura pala je i do 10 stepeni.
Genetska istraživanja sugeriraju da je tada ukupna populacija ljudi pala na možda svega 1.000 do 10.000 jedinki. Cijela vrsta svela se na šačicu zajednica koje su preživjele u izolovanim džepovima Afrike.
Da je Toba bila samo malo jača — danas ne bi bilo nikoga da o tome piše.
Klimatski kolapsi koji su srušili civilizacije
Daleko prije industrijskog doba, klimatske promjene su već brisale visoko razvijena društva. Kraj Bronzanog doba, oko 1200. godine p.n.e., obilježen je naglim zahlađenjem, sušama i glađu. U roku od nekoliko decenija nestali su Mikena, Hetiti, urušile se trgovačke mreže Mediterana.
Slično se desilo i s Majama, čije su monumentalne gradove progutale džungle nakon višedecenijskih suša. Civilizacije nisu nestajale jer su bile „primitivne“, već zato što su bile kompleksne — a kompleksni sistemi pucaju kad se uslovi promijene.
Asteroidi: kosmička lutrija koju i dalje igramo
Dinosaurusi nisu imali svemirski program. Mi imamo. Ipak, to ne znači da smo sigurni. Asteroid Chicxulub, koji je prije 66 miliona godina okončao vladavinu dinosaurusa, bio je tek jedan u dugom nizu kosmičkih projektila koji su pogađali Zemlju.
U modernoj historiji, Tunguska eksplozija 1908. sravnila je 2.000 kvadratnih kilometara sibirske šume. Da se desila iznad Londona ili Pariza — historija 20. vijeka izgledala bi drugačije.
NASA danas prati hiljade bliskih objekata, ali i dalje priznaje: nismo spremni za sve scenarije.
Pandemije: stari neprijatelj u novom ruhu
Crna smrt u 14. vijeku ubila je trećinu Evrope. Male boginje su desetkovale autohtone narode Amerike. Španska gripa odnijela je više života nego Prvi svjetski rat.
COVID-19 bio je podsjetnik, ali blagi. Smrtnost je bila relativno niska u poređenju s onim što priroda može proizvesti. Virologija upozorava: pandemija s visokom zaraznošću i smrtnosti od 10–20% nije pitanje „ako“, već „kada“.
Nuklearni promašaji: svijet spašen greškama u posljednjoj sekundi
Tokom Hladnog rata, čovječanstvo je više puta bilo udaljeno minute od nuklearnog samouništenja. Incidenti poput onog iz 1983, kada je sovjetski oficir Stanislav Petrov ignorisao lažni alarm o američkom nuklearnom napadu, spasili su svijet pukom ljudskom intuicijom.
Nuklearni arsenal i dalje postoji. Greške su i dalje moguće. Samo se nadamo da će i sljedeći put neko „pogriješiti ispravno“.
Zašto još postojimo?
Odgovor nije u našoj mudrosti. Niti u moralnom napretku. Odgovor je kombinacija slučajnosti, otpornosti i — sreće.
Priroda nije imala plan za nas. Niti garantuje da ćemo opstati. Nauka to jasno govori, ali društva rijetko slušaju.
Najopasnija iluzija: da smo posebni
Svaka civilizacija koja je nestala vjerovala je da je stabilna. I svaka je imala objašnjenje zašto se „ovo njima ne može desiti“. Čovječanstvo danas ponavlja isti obrazac — samo s boljim ekranima i bržim internetom.
Ako postoji lekcija koju nauka neumorno ponavlja, onda je to ova: nismo izuzetak u historiji planete. Samo trenutni stanari.
Budućnost: između znanja i poricanja
Imamo više znanja nego ikada. I više razloga za brigu. Klimatske promjene, biološki rizici, nuklearno oružje i kosmičke prijetnje nisu teorije — to su statistike.
Pitanje više nije hoće li se desiti sljedeći veliki test, nego hoćemo li ga dočekati spremni ili samozavarani.
Historija nam je dala nekoliko „besplatnih života“. Nauka ne garantuje da ih ima još mnogo.
