Jedna od ključnih poruka na kojima je tzv. Trojka došla na vlast bila je jasna i glasna: borba protiv korupcije, prekid s praksama prošlosti, kraj “uhljebljivanja”, zloupotreba i političke trgovine. Upravo na toj retorici izgrađena je slika moralne alternative dugogodišnjim strukturama moći.
Zato je činjenica da se u vrlo kratkom vremenskom razmaku protiv više najviših funkcionera te iste vlasti vode predistražne radnje — politički, ali i simbolički, izuzetno ozbiljna.
Ne zbog toga što istrage automatski znače krivicu, nego zato što razotkrivaju raskorak između obećanja i stvarnosti.
Tri imena, tri istrage, isti obrazac
U posljednjih sedam dana javnost je saznala za tri odvojena slučaja u kojima su institucije za borbu protiv korupcije pokrenule radnje vezane za visoke funkcionere vlasti.
Vojin Mijatović – sumnje u namještanje javnog poziva
Federalnom ministru razvoja, poduzetništva i obrta i dopremijeru Vlade FBiH Vojinu Mijatoviću, po nalogu POSKOK-a, privremeno je oduzet službeni mobilni telefon. Isti postupak proveden je i prema vlasnicima firmi koje su dobile sredstva iz javnog poziva njegovog ministarstva.
Predmet se odnosi na sumnje da je javni poziv u vrijednosti od oko 1,2 miliona KM bio prilagođen unaprijed određenom konzorciju, a prijavu su podnijeli predstavnici jedne IT kompanije koji smatraju da su diskriminisani.
Riječ je, zasad, o predistražnim radnjama — ali i o klasičnom obrascu koji javnost u BiH prepoznaje decenijama: sumnja da se javni novac dijeli “po mjeri”.
Nermin Nikšić – istraga koja ide direktno u vrh Vlade FBiH
U drugom slučaju, policija je izvršila pretrese u zgradi Vlade Federacije BiH, Ministarstvu prometa i komunikacija te privatnim objektima, u okviru istrage koju vodi Posebni odjel za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala.
Istraga se odnosi na više osoba, uključujući šefa Federalne uprave policije, šeficu kabineta premijera, policijskog službenika i direktora Policijske akademije. Predmet obuhvata sumnje na zloupotrebu položaja, trgovinu utjecajem i pogodovanja pri zapošljavanju i napredovanju.
Iako premijer Nermin Nikšić formalno nije osumnjičen, činjenica da se radnje odvijaju u njegovom najužem institucionalnom okruženju otvara ozbiljna politička pitanja o kontroli, odgovornosti i stvarnom raskidu s praksama koje su godinama kritikovali dok su bili opozicija.
Elmedin Konaković – slučaj iz ranijeg mandata, ali s današnjim posljedicama
Treći slučaj odnosi se na aktuelnog ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića. Finansijska policija je, po nalogu POSKOK-a, privremeno oduzela dokumentaciju iz Vlade Kantona Sarajevo i Skupštine KS, u okviru provjera navoda o mogućim zloupotrebama iz perioda kada je bio premijer i predsjedavajući Skupštine KS.
I ovdje je riječ o predistražnoj fazi, bez optužnice, ali uz dovoljno ozbiljne navode da predmet preuzme Posebni odjel za borbu protiv korupcije, jer Tužilaštvo KS više nema nadležnost.
Drugim riječima: slučaj je ocijenjen dovoljno ozbiljnim da se digne na viši nivo.
Problem nije samo u imenima, nego u obrascu
Ključno pitanje nije da li su pomenuti političari krivi — to će, ako dođe do toga, utvrditi sudovi. Ključno pitanje je nešto drugo: zašto se gotovo identični obrasci ponavljaju bez obzira ko je na vlasti?
Godinama slušamo iste parole: borba protiv korupcije, profesionalizacija, meritokratija, nulta tolerancija. A zatim, čim dođe do preuzimanja institucija, pojavljuju se stare bolesti: zapošljavanja po liniji moći, pogodovanja, netransparentni javni pozivi, politički utjecaj na policiju i pravosuđe.
To nije problem jedne stranke. To je problem sistema.
Antikorupcija kao politički marketing
U BiH se borba protiv korupcije često koristi kao predizborni slogan, a rijetko kao stvarni reformski proces. Ona služi za delegitimizaciju protivnika, ali rijetko za stvaranje mehanizama koji bi ograničili vlast i onima koji trenutno vladaju.
Paradoks je očigledan: oni koji najglasnije obećavaju obračun s korupcijom često prvi testiraju granice sistema kada dobiju moć.
I tu se vraćamo suštini problema — ne nedostatku zakona, nego nedostatku političke kulture odgovornosti.
Šira slika: Zamjena lica bez promjene sistema
Građani su godinama slušali da će “nova vlast” biti drugačija. Manje bahata. Transparentnija. Stručnija. Poštenija.
Ali kada se promijene imena, a obrasci ostanu isti, razočaranje postaje dublje nego ranije. Jer tada ne nestaje samo povjerenje u jednu stranku, nego u samu ideju političke promjene.
U tom smislu, aktuelni slučajevi nisu samo pravni ili policijski predmeti — oni su test vjerodostojnosti čitavog narativa o “novoj politici”.
Borba protiv korupcije ne može biti selektivna
Ako se borba protiv korupcije svodi na smjenu aktera, a ne na promjenu sistema, onda ona prestaje biti borba i postaje ciklus.
Dok god su institucije ranjive na politički utjecaj, dok god se odgovornost mjeri stranačkom pripadnošću, a ne djelima, svaka nova vlast rizikuje da ponovi isto što je prethodnu optuživala.
Zato pitanje više nije ko je sljedeći pod istragom, nego hoće li ikada postojati sistem u kojem istraga neće zavisiti od političkog trenutka.
I upravo tu leži suštinska dilema Bosne i Hercegovine: ne u tome ko vlada, nego da li iko zaista želi vladavinu prava.
