Postoje teme oko kojih se političari u Bosni i Hercegovini nikada ne mogu složiti: izborni zakon, nadležnosti, entiteti, praznici, istorija, budućnost. A onda se pojavi Nicolás Maduro — i desi se čudo.
Svi zašute.
Ne deklarativno, ne zvanično, nego onako kako je u BiH najrječitije: kolektivnim ćutanjem.
Zvanični stav koji niko ne problematizira
Ministarstvo vanjskih poslova BiH, pod vodstvom Elmedin Konaković, bez ikakve vidljive unutrašnje dileme ili javnog neslaganja, stalo je uz američku poziciju nakon dešavanja u Venezueli. Nema zadrške, nema rezerve, nema pozivanja na međunarodno pravo, presedan ili opasnost normalizacije sile.
To samo po sebi ne bi bilo neobično — da apsolutno niko nije reagovao.
Ni iz Predsjedništva.
Ni iz SNSD-a.
Ni iz „suverenističkog“ bloka.
Ni iz onih krugova koji godinama ponavljaju mantre o Putinu, antiimperijalizmu i „bratskim narodima“.
Vukanovićevo pitanje koje svi izbjegavaju
Na to je ukazao Nebojša Vukanović, i to ne napadajući Konakovića, nego postavljajući daleko neugodnije pitanje:
zašto sada niko ne reaguje?
Godinama smo gledali kako Željka Cvijanović ekspresno izlazi s ograđivanjem čim nešto „političko Sarajevo“ kaže ili uradi u vanjskoj politici. Uvijek ista rečenica:
„To nije stav BiH, Predsjedništvo vodi vanjsku politiku.“
Ovog puta — tišina.
Nema demantija.
Nema ograđivanja.
Nema ni formalne napomene.
A radi se o podršci otvorenoj američkoj intervenciji i otmici šefa druge države — presedanu bez presedana.
Šta znači ta tišina
U BiH politika često više govori onim što ne kaže, nego onim što kaže. A ova tišina ima vrlo konkretne implikacije:
- Prešutni konsenzus
Izgleda da je stav koji je iznio Konaković zapravo prihvatljiv i za SNSD i za vrh Republike Srpske. U suprotnom, reakcija bi bila trenutna. - Strah od pogrešne adrese
Maduro, Chávez, antiamerička retorika — sve je to preko noći nestalo. Spominjanje Putina je svedeno na minimum. Kao da je neko procijenio da nije pametno talasati. - Američki faktor kao crvena linija
Kada se govori o SAD-u, svi domaći „suverenisti“ postaju izuzetno oprezni. Ideologija se povlači, a ostaje pragmatizam.
Dodik, 9. januar i promjena tona
Vukanović dodatno ukazuje na još jedan simptom:
Milorad Dodik u javnim objavama više ne koristi termin Dan Republike, nego govori neutralno o devetom januaru. Sitnica? U BiH — nikada.
U kombinaciji s potpunim izostankom kritike američke politike i nagađanjima o pokušajima skidanja sankcija, slika postaje jasnija:
retorika se prilagođava centru moći.
Principi su fleksibilni. Interesi nisu.
Maduro kao lakmus-papir
Maduro nije važan zbog Venezuele. On je važan jer je postao test lojalnosti.
- Ko se usudi kritikovati SAD — riskira etiketu.
- Ko šuti — prolazi neprimijećeno.
- Ko podrži — možda dobije poneki politički kredit.
I tako je čovjek s druge strane Atlantika, kojeg niko u BiH realno ne poznaje niti mu je birač, ujedinio političku elitu u jednoj stvari: šutnji.
Zaključak: Konsenzus bez rasprave
BiH je zemlja u kojoj se ne može postići dogovor ni oko osnovnih unutrašnjih pitanja. Ali kada dođe signal izvana — naročito iz Washingtona — razlike se privremeno brišu.
Maduro nije ujedinio BiH političare ideološki.
Ujedinio ih je instinkt samoodržanja.
A to možda govori više o stvarnom stanju naše politike nego hiljade saopćenja, deklaracija i TV nastupa.
Jer u zemlji u kojoj svi uvijek imaju mišljenje — kolektivna tišina je najglasniji stav.
