Winston Churchill, onaj stari lisac s cigarom i viskijem, jednom je proglasio demokratiju “najgorim oblikom vlasti, osim svih ostalih koji su isprobani s vremena na vrijeme”. Ali čak ni on, dok je gledao svijet kako gori u plamenu rata, nije mogao zamisliti našu verziju: instant-demokratiju – kesicu praznih slogana rastopljenu u mlakoj vodi beskonačnih obećanja, serviranu s osmijehom koji vrišti “popij i šuti”. Dobro došli u politički fast-food Balkana, gdje je sve brzo, jeftino i zagarantovano bez okusa.
U teoriji, demokratija je vladavina naroda – demos i kratos, kako su to Grci romantično zamislili. U praksi? Kod nas je to vladavina nad narodom, uz povremeni podsjetnik na to da “biraš, ali pazi šta biraš”. Joseph Schumpeter, koji je smislio ono čudo zvano proceduralna demokratija, tvrdio je da je sve samo konkurencija elita za glasove. Avaj! Kod nas nema ni te konkurencije. Imamo samo ritual: biraš između tri iste vrećice instant-kafe – etikete su različite, ali unutra je uvijek ista prašina. Bez kofeina, bez nade, bez poente.
Hannah Arendt nas je upozoravala na to da vlast koja ubije prostor javnog djelovanja ubija i samu demokratiju. A naš javni prostor? Trideset sekundi na TV-u, gdje voditelj čita unaprijed napisane floskule, i biračka kutija koja se otvori svake četiri godine, samo da te podsjeti na to da si “slobodan”. Ako probaš progovoriti van tog scenarija, eto ti etikete: buntovnik, naivac ili, još bolje, politički analfabeta. Sloboda, koju je Arendt smatrala nuklusom politike, kod nas je svedena na statističku grešku – nešto što se pojavi u anketama, ali nikad u stvarnosti.
Instant-demokratija je kao loša kafa iz automata: brza, površna, jednokratna. Kampanje su cirkus bez žonglera, samo s lošom šminkom i ispraznim parolama. Glasanje? Folklor, kao narodna nošnja na festivalu – lijepo za slikanje, ali niko to ne nosi u stvarnom životu. Rezultati? Dogovoreni u zadimljenim kafanama, daleko od očiju onih koji bi, eto, htjeli nešto reći. Umjesto deliberacije – razmjene argumenata, razuma, ideja – dobijamo aklamaciju: aplaudiranje šefu koji je već sve odlučio. Umjesto odgovornosti, imamo političku potrošnju na brzom šanku: “Uzmi šta ti damo, popij i šuti”. Jer zašto bismo se trudili oko nečega što traje kraće od jutarnje glavobolje?
Francis Fukuyama je svojevremeno naivno objavio „kraj istorije“, slaveći trijumf liberalne demokratije. Mi smo, eto, uspjeli stići do kraja parodije: sistema u kojem narod vjeruje da je slobodan jer mu dopuštaju da bira između tri verzije iste gorčine. Sloboda? To je samo logo na kesici, nešto što pročitaš dok miješaš mlaku tečnost.
Naša instant-demokratija je kafa bez kofeina, obećanje bez ispunjenja, ritual bez suštine. Sve je površinsko, sve je za jednokratnu upotrebu. Dok nam govore da budemo zahvalni što “imamo izbore”, odgovor je jasan: zahvalnost ne pije gorčinu. Prava demokratija nije kesica praha koju rastvoriš u dva minuta. Ona je spor, mučan proces koji traži trud, strpljenje i – gle čuda – odgovornost. Ali kod nas? Kod nas je sve instant: instant-obećanja, instant-razočaranja, instant-zaborav. Svaka šolja je ista – gorka, prazna i bez ikakve poente.
Instant-demokratija nije samo promašaj – ona je savršeno oružje za održavanje iluzije. Dok mi miješamo tu prašinu, oni u pozadini već pakuju sljedeću seriju – istu, samo s drugačijom bojom ambalaže.
Ne treba nam Fukuyama da nam kaže da je ovo kraj. Mi to već osjećamo. Kraj nije u propasti sistema – kraj je u našem pomirenju s njegovim parodijama. Kada više ne možemo razlikovati kafu od obične prašine, kada nam je sloboda postala puki statistički pojam – tada smo izgubili nešto mnogo dublje od izbora. Izgubili smo osjećaj da je moguće i drugačije.
Prava opasnost nije u lošim političarima – ona je u našem kolektivnom otupljivanju, u našem pristanku da pijemo šta nam se servira, samo zato što smo umorni da tražimo više. Demokratija nije kesica – ona je vatra koja zahtijeva da je neprestano hranimo. A mi? Mi smo je pretvorili u pepeo.
Dok god budemo prihvatili da nam je sudbina jeftina kao instant-kafa, zaslužujemo gorčinu koju pijemo. A istina je jednostavna: nema demokratije bez ljudi koji za nju bore svakog dana – ne samo na izborima.
Ostaje nam samo jedno pitanje: hoćemo li nastaviti prazniti šolje – ili ćemo konačno tražiti pravu kafu?
daj mi prijedloge za naslov udarne, provokativne, jake
