Naučili smo da vjerujemo u napredak: da svaka nova verzija svijeta mora biti bolja od prethodne. Svaka aplikacija dolazi s updateom koji obećava spas, a svaka tehnologija s porukom da će nas učiniti slobodnijim. Ipak, živimo u vremenu u kojem se sve ubrzava osim – čovjeka. Dok mašine misle u nanosekundama, mi i dalje trošimo vijekove da shvatimo osnovne stvari: šta znači biti pristojan, imati granice, prepoznati zlo.
Američki sociolog William Ogburn je davno izmislio pojam “cultural lag” – zaostatak kulture za tehnikom. Njegova dijagnoza je postala naša svakodnevica. Tehnologija nas je prešišala kao trkač koji ne zna za koga trči. Na Mars već putujemo u mašti, a na Zemlji još ne znamo kako da podijelimo sobu bez svađe. Roboti pišu poeziju, ali ljudi ne znaju izgovoriti “izvini”.
U svakoj revoluciji se, čini se, prvo promijeni aparat – pa tek onda eventualno mozak. Industrijska revolucija dala nam je fabrike prije nego što smo naučili što znači izrabljivanje. Digitalna revolucija nam je dala društvene mreže prije nego što smo naučili kako razgovarati. I tako stalno: alat ispred etike, brzina ispred smisla.
Možda i nije problem što kasnimo – nego što se pravimo da stižemo. Kultura kašnjenja danas se maskira u “multitasking”, u beskrajne notifikacije koje nam ulivaju lažnu efikasnost. Dok listamo vijesti o novim otkrićima, svijet nam se raspada pod prstima: ratovi, laži, glad, algoritamski bijes. Sve funkcioniše, osim nas.
Postali smo društvo koje ažurira formu, a ne sadržaj. Svijet se mijenja, ali čovjek ostaje isti – samo u HD rezoluciji. I možda to i jeste najveći paradoks epohe: živimo u vremenu u kojem nikad nismo imali više mogućnosti da napredujemo, a nikad manje volje da to stvarno uradimo.
Tehnologija nas više ne spašava. Ona nas samo osvjetljava – kao reflektor u pozorištu u kojem niko ne zna svoju repliku.
