Kažu stari Banjaluci da tvrđava Kastel pamti više srca nego bitaka. Da su njeni zidovi upijali uzdahe, riječi zakletve i šapate koji nikad nisu našli svoj dom.
I među tim starim pričama, koje se kazuju samo onima što umiju slušati, živi i ona – priča o Safikadi, ljepotici čiji je pogled bio mekši od rijeke, ali čvršći od kamena pod njenim stopalima.
Safikada je bila kćerka grada, rođena pod žutim svjetlom banjalučkih zora. Kažu da je imala oči koje su mogle zaustaviti vrijeme, i korak koji je ličio na molitvu. I bila bi to samo još jedna priča o ljepoti – da nije bilo njega.
Mladi vojnik, tek pristigao u garnizon Kastela, navikao na tišinu kasarni i hladnoću discipline, prvi put je u Safikadinom osmijehu vidio nešto što je podsjećalo na dom. Nisu govorili mnogo – ljubav, kad je prava, ne troši riječi. Sretali su se tajno, na mjestu gdje Vrbas udari u kamen i progovori kao živo biće.
I grad je šutio s njima.
Ali kao što to biva u vremenu kad su srca bila mala naspram granica, njihovoj ljubavi nije bilo mjesta u vojničkoj knjizi. Njega su premjestili – u neki drugi rat, u neku drugu zemlju, u neku drugu tuđinu.
A Safikada… Safikada je ostala da čeka.
Čekala je danima. Sedmicama.
Kažu da je svakog jutra dolazila pod zidine Kastela, gledala u put kojim je otišao, kao da ga može prizvati samo snagom svoje vjere. Ali vjera, kad nema na šta da se osloni, ponekad postane teret.
Jednog jutra, grad se probudio bez njene sjene.
Bez šapata haljine kraj rijeke.
Bez koraka na obali.
Legenda kaže – a ko će više znati gdje je istina, a gdje tuga – da je Safikada položila svoj život na mjestu gdje je prvi put ugledala voljenog, uvjerena da je ljubav jača od tijela, od kamena, od Vrbasa, od vremena.
I da će jedino tako s njim ponovo biti cijela.
Otada, Banjalučani govore da Kastel ima jednu sobu manje, a srce više. I da se u večerima kad voda nosi srebrnu mjesečinu niz svoje talase, može čuti tihi ženski glas, nalik vjetru među zidovima:
“Čekam…”
Jer neke ljubavi, kažu, ne umiru.
One samo postanu dio grada.
