Naš Luka Graza koji je, umjesto da sjedi u kladionici i prelazi iz keca u dvicu, otišao u Boston i počeo da razvaljuje NBA ljestve kao da su od kartona. U utakmici protiv Toronta (110:108 za Celticse), Luka je dobio 14 minuta – više nego što bi ikad dobio u našoj “nacionalnoj” ligi punoj političarskih sinova – i bacio 7 poena uz 2 skoka. Forma mu je kao da je popio eliksir od Dražena Petrovića, a ne naših “reformi”.
U Minnesoti je grijao klupu kao penzioner red u pošti, a sad u Bostonu? Možda napokon dobije prave minute — jer tamo, barem, talenat još nije sveden na TikTok izazov.
Ali evo i BiH, zemlje gdje sport nije prioritet, već neka muha koja leti oko lustera – svi je vide, niko je ne lovi, a na kraju se samo udari po čelu i kaže “pa to je bila samo muha”. Luka je simbol povratka, ne bijega: momak rođen u svijetu gdje se za uspjeh radi, a ne moli. Umjesto da se utapa u našim sistemima koji mirišu na vlagu i mito, on je izabrao dres zemlje koja ga se sjeti tek kad ubaci trojku.
Dok on u Bostonu gradi ime znojem, naši političari gledaju na sport kao na one muhe oko lustera, a “sportski savezi” troše fondove za “digitalnu transformaciju”, što u prevodu znači app za brojanje muha po salama bez parketa.
Zamislite ovo: dok Garza u Bostonu raste i konačno dobija prostor da pokaže šta zna, ovdje sportisti rastu uprkos svemu — ne zahvaljujući sistemu, nego inatu.
Država se prema sportu odnosi kao prema starom tranzistoru — svima budi nostalgiju, ali niko ga ne popravlja. Ministarstva pišu strategije koje završavaju u fiokama, savezi broje dnevnice, a talenat se mjeri po vezi, ne po vremenu na terenu.
I zato, dok Luka Garza u Bostonu diže publiku na noge, mi ovdje sjedimo — ne od ponosa, nego od rezignacije. Jer Bosna i Hercegovina voli sportiste, ali samo kad su daleko. Tad ih se sjeti, prisvaja uspjeh, kaže: “Naš je”. A zapravo — nije. On je svoj.
Bravo, Luka — ti si dokaz da se iz ove zemlje ne mora bježati avionom, dovoljno je da skočiš više, trčiš brže i ne pristaneš na prosjek. Dok ti dižeš ruke ka košu, ovdje ih dižu samo za dnevnice. Tvoj znoj vrijedi više od svih njihovih obećanja, a tvoj pogled prema loptama ima više smisla nego njihov prema budžetima.
A mi? Mi ćemo i dalje sjediti pod istim lusterom, loviti iste muhe i ubjeđivati se da “ne može bolje”. Dok jednog dana Luka ne stavi NBA prsten — pa ćemo ga proglasiti „nacionalnim herojem“, organizovati konferenciju i postaviti billboard s parolom „ponos BiH“.
Jebi ga, bar ima trojke.
