I bi tišina prije riječi.
I bi kamen prije imena.
I bi čovjek manji od onoga što će ostaviti za sobom.
Na ovom mjestu zemlja nije samo tlo, ona je pamtilište koje ne prima korak olako. Trava ovdje raste sporo, s nekim urođenim strahom da ne prekrije ono što mora ostati vidljivo. Stećci stoje i leže onako kako su naučili: u onom božanskom neredu koji nijedan dekret ne može propisati, ali u skladu koji se ne da poremetiti. Nisu poredani po moći, ni po vjeri, ni po vremenu. Jer vrijeme ovdje nije gospodar, nego samo prolaznik koji je svratio da se odmori na hladnom mramoru.
Na njima su urezani znakovi koji nisu ukras ni poruka, nego zakletva: krug bez središta, ruka podignuta bez prijetnje, jelen u skoku, čovjek u kolu. Jezik prije jezika. Poezija prije stiha. Sve ono što se ne da prevesti, a da ne oslabi.
Vazduh je gust od prisustva. Kao da ovdje niko nikada nije do kraja otišao. Kao da su oni što su položeni u kamen odlučili da se samo povuku korak unazad i posmatraju kako im potomci zaboravljaju znakove, ali pamte strah.
Između stećaka pojavljuje se Mak Dizdar. Ne dolazi on stazom, jer staza ovdje nema, nego izranja, kao sjećanje koje se više nije moglo zadržati pod zemljom. Ne nosi prošlost kao ukras, nego kao teret koji se mora prenijeti dalje, bez garancije da će ga iko prihvatiti.
Ne pita ko sam. Ovdje to pitanje nema težinu. Ko dođe među stećke, već je odgovorio.
– Mak, rekoh – jesu li ovi kameni spavači mrtvi ili živi?
On odgovori tiho, glasom koji siječe maglu:
– Ne spava se ovdje da bi se umrlo. Spava se da bi se sačuvalo ono što budni ne smiju reći. Stećak je san uklesan da ne ispari. Kad su ljudima oduzeli knjige, počeli su pisati zemljom. Kad su im rekli da nemaju istoriju, položili su je da čeka pod ovim gromadama.
Pređe rukom preko kamena, kao što se prelazi preko čela djeteta koje sanja nemiran san. Vjetar prolazi, ali se ne zadržava. Kao da zna da ovdje nije pozvan.
“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide”
– Jesu li stećci grobovi ili pjesme, pitam.
– Oboje. I jedno i drugo. I ni jedno ni drugo. Oni su ono što ostane kad čovjek shvati da neće pobijediti vrijeme, pa odluči da mu se ne povinuje, polako odgovara.
Zastane, pa nastavi:
– Ime je prolazno. Simbol traje. Zato ovdje nema kraljeva. Samo ljudi. A ljudi su danas postali roba.
– U tvojoj poeziji stalno se vraća san. Spavači, rekoh.
– Jer budni su često previše poslušni, reče i doda: “san je bio jedini prostor gdje se moglo govoriti bez dozvole. ‘Kameni spavač’ nije mrtav. On čeka. Čeka da ga neko probudi čitanjem”.
Pogleda me smireno i dugo, bez potrebe da išta potvrdi.
– Poezija nije za one koji traže odgovore. Poezija je za one koji su spremni da žive s pitanjima, objasni mi.
Stećci stoje kao stihovi bez interpunkcije.
– Bosna u tvojim stihovima nije država, nego sudbina, konstatujem.
– Države se crtaju i brišu, istače i napomenu: “Bosna se nosi. U jeziku, u kamenu, u inatu. Ona je prostor gdje su ljudi naučili da budu svoji bez garancije da će im to biti dopušteno”.
Pojavljuju se oni bezlični likovi sa mjernim trakama.
– To su moderni tumači koji bi da objasne kamen, a boje se da ga dodirnu. Oni bi da urezuju nove znakove, da prisvajaju ove spavače, da ih dijele po torovima. Ali kamen ne prima. Kamen ima svoju memoriju koja odbija jeftine politizacije, govori s gorčinim u glasu.
– Često su te povezivali s Bosanskom crkvom, s herezom. Jesi li se ikad osjećao krivim?
Mak me pogleda kao što se gleda pitanje koje dolazi iz sistema, a ne iz znatiželje.
– Krivica je uvijek dolazila izvana, odgovori. Dodaje: “Unutra je bio samo mir. Bosanska crkva nije bila hereza zato što nije vjerovala, nego zato što je odbila da ima vlasnika”.
“U životu treba mudro da šutiš. Al’ riječ ako rekneš…”
Položi dlan na stećak.
– Oni koji ne pripadaju, uvijek su sumnjivi. Oni koji se ne daju imenovati, najopasniji su. Stećci su grobovi slobodnih savjesti. Ljudi pod njima znali su da će biti krivi, samo ne istovremeno i iz istog razloga, kaže mi.
Vjetar se pojača. Trava se savije. Kamen ostaje.
– Kafka je pisao o krivici bez zločina. Ti pišeš o krivici bez presude, podsjećam.
– Krivica je najstariji alat vlasti, reče i nastavi: “Ako ti ne mogu dokazati da si pogriješio, ubijediće te da si sumnjiv. Ako si sumnjiv, već si napola osuđen”.
Zastane, pa doda:
– Bosna je vijekovima živjela u toj krivici. Kriva što je na raskršću. Kriva što nije čista. Kriva što ne bira stranu kako treba.
Jedan bezlični lik zastane, kao da sluša. Mak ga pogleda. Lik se povuče.
– Je li “Kameni spavač” odgovor toj krivici, interesuje me.
– Ne. On je odbijanje da se braniš. Ko se stalno brani, već je prihvatio sud. Ja sam htio pokazati da postoji dostojanstvo i bez opravdanja, kaže.
Tišina se zgusnu, te posta teža od riječi.
– Je li poezija hereza, oprezno pitam.
Mak se blago nasmiješi.
– Svaka prava poezija je hereza, nasmiješi se, jer odbija da govori službenim jezikom. Odbija da bude korisna sistemu. Poezija služi da se ne povjeruje svemu ostalom.
Noć se polako povlačila, ali ne onako kako odlazi mrak pred suncem, već kao da se sama stvarnost tanjila, postajući prozirna. Mak je stajao još trenutak, ruku i dalje položenih na hladni mramor, kao da crpi posljednju snagu iz tog vječitog akumulatora prkosa. Njegovo lice nije bilo staro, bilo je drevno – kao da su se sve bore Bosne, svi njeni kanjoni i svi njeni nesporazumi, urezali u te crte.
Zastao je, pogledao me onim pogledom koji ne traži potvrdu, već siječe svaku sumnju. Glas mu je bio tiši od povjetarca koji je savijao travu oko stećaka, ali je svaka riječ udarala kao čekić o dlijeto.
– Zapamti, reče, a oči mu zasijaše onim heretičkim sjajem koji se ne gasi pred autoritetima, narod koji prestane čitati svoje kamenje, počet će vjerovati tuđim papirima. A tuđi papiri su uvijek natopljeni tuđim mastilom i tuđim namjerama. Nemoj dopustiti da ti objasne ko si oni koji nikada nisu osjetili težinu ovog kamena pod dlanom.
I tada se desilo ono najčudnije. Nije se okrenuo i otišao stazom, jer staze su za one koji se boje da će zalutati. On je jednostavno postao nevidljiv. Nije nestao, nego se stopio sa sivilom magle i bjelinom kamena, postajući neraskidiv dio tog pamtilišta. Ostala je samo riječ koja razumiješ tek kad sve ostalo utihne.
Stećci su ostali tamo gdje su oduvijek i bili – na granici između onoga što smo bili i onoga što se bojimo postati. Kamen više nije spavao, on je sada budno stražario nad onim što nam je preostalo. Jer dok kamen pamti, još postoji nada da nismo skroz izbrisani, čak i ako smo sami zaboravili pismo kojim smo nekada znali da kažemo “ne”.
Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pjesnika je slučajna. Ili nije.
