Bosna i Hercegovina ponovo stoji pred testom koji je u normalnim zemljama rutinski administrativni korak, a kod nas prerasta u politički triler: ratifikacija ključnih ugovora kako bi se otvorila prva tranša sredstava iz evropskog Plana rasta, koji BiH nudi do 976,6 miliona eura investicijskog potencijala – ali isključivo pod uslovom da država napokon demonstrira kapacitet za elementarnu političku i pravnu samoregulaciju.
Ministarstvo finansija i trezora BiH u ovoj igri nosi presudnu ulogu. Ali iskustvo nas uči da je to ministarstvo kao dobro uštiman aparat u jalovoj fabrici – zna svoj posao, ali traka staje svaki put čim se neko s političkog sprata umiješa u struju. Tehnički kadar zna proceduru, zna finansijski okvir, zna pravila EU. Ali iznad njih stoji politika: entitetske blokade, međustranačke ucjene, sezonska uslovljavanja SNSD-a, povremena “briga za vitalni nacionalni interes”. Drugim riječima: sve što bi trebalo biti brzo, postaje sporo. I što je važnije — postaje političko oružje.
Jučerašnje izjave samo su potvrdile ciničnu prirodu ovog procesa. Predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto ponovila je ritualnu zakletvu o “neupitnoj opredijeljenosti za euroatlantski put” i najavila da će se “intenzivno raditi na ispunjenju svih obaveza i reformskih zadataka”. Istovremeno, ambasadorica Slovenije u BiH Marta Kos jasno poručuje da je implementacija ključna i da se finansijska podrška EU neće realizirati na osnovu diplomatske kurtoazije, nego na opipljivim dokazima funkcionalnosti.
I tu leži suština ironije: BiH mora simulirati funkcionalnu suverenost kako bi dobila ekonomske injekcije, koje bi potom omogućile dalju održivost postojeće disfunkcije. Obećanje da će se “raditi na ispunjenju” ovdje nije izraz političke volje, već otvaranje manevarskog prostora. U našem političkom imaginariju obećanje o radu postalo je ekvivalentno izvršenju zadatka.
Prva tranša novca, onih simboličnih sedam posto ukupnog iznosa, stići će nakon formalne ratifikacije sporazuma – pukog administrativnog akta. Ali egzistencijalni test počinje tek kada se od BiH zatraži da do kraja 2025. demonstrira napredak u 85 posto reformskih koraka. Riječ je o strukturnim promjenama – vladavini prava, deblokadi institucija, antikorupcijskim mehanizmima – što je, po definiciji, subverzija statusa quo.
Naša politička elita nalazi se u paradoksalnoj situaciji: morala bi dekonstruisati model vlastite moći kako bi došla do sredstava koja bi joj, ironično, obezbijedila finansijsku stabilnost.
Sve se, zapravo, svodi na to da su milioni eura iz fondova EU zaključani, a ključ drže isti oni akteri koji su nas doveli do hronične političke inertnosti. Evropska unija ponovo upozorava na to da će sredstva biti zamrznuta ukoliko reforme ostanu samo retorički ornamenti na stranačkim saopštenjima.
A ako BiH i ovaj put propusti priliku, niko nam više neće morati držati lekcije o nefunkcionalnoj državi. Bićemo jedini evropski narod koji je uspio sam sebe uvjeriti da je bolje ostati bez gotovo milijardu eura, nego dirnuti u vlastiti komfor korupcije i blokada.
Neće nam tada biti kriva ni Evropa, ni procedure, ni rokovi. Bićemo krivi tačno onoliko koliko smo danas spremni da se pravimo da je sve ovo “još jedan projekat”.
