Miljokazi blagostanja i iluzije: Vodič kroz Dodikovu paralelnu stvarnost RS-a

Bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik reče i ostade živ: “Svi ekonomski parametri svjedoče da je Republika Srpska na dobrom putu. Najmanje smo zaduženi u Evropi, 50 posto manje od dozvoljenog nivoa po evropskim standardima”.

Ma, naravno! Republika Srpska je ekonomski tigar, samo ga još niko nije vidio. Toliko smo “najmanje zaduženi” u ovom entitetu da nam MMF i Svjetska banka dolaze na seminare da uče kako se to radi – kako se zadužuješ, a istovremeno tvrdiš da si najmanje zadužen. Možda je tajna u kreativnom knjigovodstvu, ili možda jednostavno niko ne želi da nam da više novca. Jer, znate, ne zadužiti se previše može biti i znak da niste baš “atraktivni” kreditorima. Ili da je nivo duga nizak jer jednostavno nema investicija koje bi to gurale u nebo, pa se zadužujemo samo za tekuću potrošnju i povremeno da pokrpimo neku rupu u sistemu. “Dozvoljeni nivo po evropskim standardima” zaista je fascinantan kad se uzmu u obzir realni prihodi i rashodi.

“Budžetski deficit je samo 1,9 odsto, što je značajno ispod evropskih standarda”, nastavio je ekonomista, pardon, Dodik.

Samo 1,9 posto? Pa to je gotovo pa suficit! Znači da smo toliko bogati i toliko dobro upravljamo budžetom da nam novac raste na drveću, ili ga skupljamo ispod Dodikovog jastuka. Ili je možda taj “deficit” rezultat majstorskog žongliranja brojkama i budžetskim stavkama, gdje se nešto prebacuje iz jednog džepa u drugi, a onda se proglasi “čudom” ekonomske stabilnosti. U stvarnosti, javni sektor u RS-u je prenatrpan, javna preduzeća su gubitaši, a budžet se puni kreditima i indirektnim porezima od kojih najviše trpe obični građani. Deficit je “ispod evropskih standarda” možda zato što su naši standardi, pa, naši.

A kad je riječ o budžetu, ruku na srce, uvijek je bio galantan: “Budžet za sljedeću godinu omogućiće značajno poboljšanje materijalnog statusa boračke populacije, zbog čega sam posebno zadovoljan. Omogućiće povećanje plata zaposlenih u obrazovanju i državnoj upravi”.

Ah, borci! Uvijek na srcu i u predizbornim obećanjima. “Značajno poboljšanje” će, dakle, vjerovatno značiti da će im penzije narasti za marku ili dvije, taman dovoljno za burek i jogurt, ali ne i za dostojanstven život koji su im decenijama obećavali. Što se tiče povećanja plata u obrazovanju i državnoj upravi – to je klasična taktika. Taman toliko da se stvori privid napretka, ali nedovoljno da se zaustavi odliv mozgova i mladih kadrova, ili da se zaista poboljša kvalitet života. Istovremeno, inflacija pojede ta povećanja i prije nego što stignu na bankovni račun. Ljudima će biti bolje, ali samo na papiru i sto posto u Dodikovoj objavi na Twitteru.

Diplomatija društvenih mreža: Kako Dino rješava Dodika

Ne, nije se zaustavio na obećanjima: “Zadržaćemo postojeći nivo subvencija u određenim oblastima važnim za ekonomski razvoj Republike. Istovremeno, stepen opterećenja privrede je najniži u regionu i dozvoljava povećanje zarada u privatnom sektoru”.

Subvencije? Odlično! Zadržaćemo ih onima koji su nam bliski i koji će znati da cijene našu “brigu” za ekonomski razvoj. To, naravno, znači da će te subvencije često završiti kod “strateških partnera” koji su, sasvim slučajno, povezani s vlašću, dok mali i srednji preduzetnici i dalje jedva preživljavaju birokratiju i korupciju. “Najniži stepen opterećenja privrede” je još jedna fraza koja zvuči sjajno, ali u praksi znači da je privreda toliko nekonkurentna i opterećena drugim, nevidljivim nametima (da, mislim na mito i nepotizam) da je svaki dodatni porez kap koja prelijeva čašu. Povećanje zarada u privatnom sektoru? Ha! To je kao da kažete da će sunce sjati zato što ste vi tako rekli. Realnost je da privatni sektor posluje u teškim uslovima i da će svako povećanje plata ovisiti o tržištu i profitu, a ne o Dodikovim objavama.

U nastavku još ludom vjerovanja, pardon, obećanja: “U toku su razgovori sa brojnim firmama iz Evrope i Izraela koje žele da svoju proizvodnju prenesu u Republiku Srpsku”.

“Brojne firme iz Evrope i Izraela”! Ovo zvuči kao bajka za laku noć. Pretpostavljam da su te “brojne firme” one koje su u Izraelu i Evropi propale, pa se nadaju da će u RS-u moći da rade šta hoće, uz jeftinu radnu snagu i bez previše pitanja o ekološkim standardima ili radničkim pravima. Ili su to samo Dodikovi snovi o “stranim investicijama” koje nikako da se materijalizuju u značajnom obimu. U međuvremenu, mladi i obrazovani ljudi iz RS-a i dalje razgovaraju s firmama iz Evrope (i ostatka svijeta) – ali o zaposlenju u njihovim zemljama, jer tamo mogu da očekuju stabilnost i platu od koje se živi, a ne samo preživljava.

Šlag uvijek dolazi na kraju: “Svi napori koje smo ulagali prethodnih godina da sačuvamo političku stabilnost i ekonomsku održivost sada daju pozitivne rezultate. Ljudi u Republici Srpskoj s optimizmom mogu da očekuju sljedeću godinu”.

Dok čitav svijet s kokicama u rukama gleda kako Mile svake sedmice trese stabilnost Balkana, on nas uvjerava u to da je to samo masaža za bolju cirkulaciju. “Politička stabilnost” u Dodikovoj interpretaciji znači odsustvo opozicije, potpunu kontrolu nad medijima i institucijama, i stalno podizanje tenzija s ostatkom BiH kako bi se skrenula pažnja s gorućih internih problema. “Ekonomska održivost” je oksimoron u kontekstu RS-a, gdje se ekonomija vrti oko javnog sektora i nekolicine privilegovanih. “Pozitivni rezultati” su vidljivi samo iz njegove kancelarije, dok su za većinu građana to visoke cijene, niske plate, nezaposlenost i sve veća želja za odlaskom.

Ljudi u RS-u, kaže Dodik, s optimizmom mogu očekivati sljedeću godinu. I zaista — Republika Srpska je pod njegovom komandom postala jedino mjesto na svijetu gdje se siromaštvo proglašava strategijom, a bijeda predstavlja kao pobjeda nad mrskim Zapadom. Stabilni smo, jer smo konačno dotakli dno; a s dna se, kako legenda kaže, nema kud nego – ostati na dnu i diviti se pogledu na Mileta, koji s ponosom nadgleda vlastiti ekonomski Titanik dok orkestar i dalje svira istu pjesmu: “Ne može nam niko ništa…”.

Povezane priče