Zanimljivo je kada istoriju objašnjavaju oni koji su je pravili. Oni obično imaju najviše detalja: imena, diplomatske hodnike, noćne letove, skrivene pritiske, naslovnice koje su ih rušile i saveznike koji su ih spašavali. Ali takva priča uvijek nosi dva sloja: svjedočenje o događajima i naknadno razumijevanje vlastite uloge u njima.
Tako je zvučao i razgovor s Milom Đukanovićem, bivšim predsjednikom i premijerom Crne Gore, održan u Sarajevu u okviru ovogodišnjeg History Festa. Vodio ga je istaknuti hrvatski istoričar prof. dr. Tvrtko Jakovina, čija pitanja ne traže samo datume i funkcije već širi kontekst epohe. A Đukanovićeva biografija odavno je prešla granice Crne Gore: ona je jedan od načina da se čita savremeni Balkan.
Na papiru, bio je to razgovor o Crnoj Gori, raspadu Jugoslavije, Slobodanu Miloševiću, ključnom čovjeku tadašnje vlasti u Beogradu, referendumu, Zapadu, NATO-u, Evropskoj uniji i ruskom uticaju. U stvarnosti, bio je to susret sa čovjekom koji je toliko dugo bio u centru moći da se svaka njegova rečenica prirodno čita dvostruko: kao informacija iz prve ruke i kao naknadno uređivanje vlastite političke arhive. Đukanović nije običan bivši političar. On je čovjek koji je prošao gotovo nemoguću putanju: od mladog partijskog kadra u vremenu Miloševićevog uspona, preko saveznika sistema koji će kasnije napustiti, do arhitekte crnogorske nezavisnosti, NATO-puta i euroatlantskog identiteta Crne Gore. Ali i čovjek čije se ime ne može odvojiti od dugotrajne vlasti, kritika o partijskom srastanju države i vlasti, ozbiljnih kontroverzi i pitanja koliko jedna država zaista može biti slobodna ako se predugo navikne na jednog čovjeka. Zato razgovor s njim ne treba čitati ni kao aplauz, ni kao optužnicu. On je mnogo zanimljiviji kao primjer onoga što se dogodi kada moć, nakon što formalno ode s vlasti, počne objašnjavati zašto je morala trajati toliko dugo.
Sedam protiv sedamdeset
Jedan od najvažnijih dijelova razgovora odnosio se na veliki raskol unutar Demokratske partije socijalista 1997. godine. Đukanović se prisjetio trenutka kada se, pod pritiskom Beograda i medijske hajke koja ga je preko noći pretvarala u “rušitelja Jugoslavije”, otvorio direktan politički sukob s Momirom Bulatovićem, tadašnjim predsjednikom Crne Gore i dotadašnjim ključnim saveznikom u vrhu DPS-a. Bulatović je, prema Đukanovićevom kazivanju, pitanje postavio gotovo referendumski: ko je za Saveznu Republiku Jugoslaviju bez preduslova i bez alternative, a ko protiv nje. Đukanović je već tada razrađivao ideju o sopstvenoj valuti i monetarnoj autonomiji Crne Gore, kako bi se zemlja zaštitila od udara iz Beograda. To mu je uzeto za zlo.
U Đukanovićevom sjećanju na početne faze tog partijskog loma, odnos snaga bio je gotovo poražavajući: sedamdeset članova stalo je uz koncept lojalnosti Beogradu, a samo sedam protiv. Đukanović je, dakle, vlastiti veliki zaokret opisao kao trenutak u kojem je mala manjina vidjela ono što većina još nije razumjela. U roku od dvadesetak dana, tvrdio je, raspoloženje se promijenilo, ljudi su počeli shvatati ozbiljnost pitanja, prelaziti na njegovu stranu, i tih sedam je postalo većina koja će ga odvesti u predsjednički duel s Bulatovićem. U njegovom sjećanju taj trenutak djeluje gotovo kao političko prosvjetljenje: sedmorica protiv sedamdesetorice, mala grupa koja vidi dalje od partijskog komfora, početak istorijskog razlaza s Beogradom.
Ratna diplomatija i filmska dramaturgija 1999.
Posebno upečatljiv dio razgovora odnosio se na 1999. godinu, vrijeme NATO-bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije. Crna Gora se tada našla u politički gotovo nemogućoj poziciji: formalno dio države koja je bila meta NATO-intervencije, politički sve udaljenija od Miloševićevog Beograda, a bezbjednosno izložena pritisku Vojske Jugoslavije.
Đukanović je govorio o svakodnevnim diplomatskim letovima, susretima sa zapadnim zvaničnicima, povracima u Podgoricu, večerima pod pritiskom bombardovanja i stalnoj potrebi da se Crna Gora sačuva od unutrašnjeg sloma. Spominjao je susrete u evropskim metropolama, važnost američke podrške, kao i ulogu tadašnjeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, koji je, prema njegovom opisu, u trouglu Washington – London – Pariz preuzeo neku vrstu posebne odgovornosti za Crnu Goru.
Najfilmskiji detalj bio je onaj o putovanju nakon susreta s Václavom Havelom, češkim predsjednikom i jednim od najprepoznatljivijih moralnih autoriteta postkomunističke Evrope. Prema Đukanovićevom kazivanju, bio je upozoren na to da bi prilikom povratka iz Praga njegov avion mogao biti presretnut i prizemljen, pa je Havel pristao na to da sačeka nekoliko sati dok Đukanović automobilom ne stigne do Dubrovnika, odakle je mogao bezbjedno poletjeti. Tu su i drugi elementi skoro političkog trilera: povećanje crnogorskih policijskih snaga sa oko 5.000 na 20.000 ljudi, pritisak Vojske Jugoslavije, komunikacija sa zapadnim partnerima, Beograd koji Crnu Goru vidi kao izdaju, a Zapad koji u njoj vidi korisnog ali rizičnog partnera.
U toj priči Đukanović sebe pozicionira kao čovjeka koji je u nemogućim okolnostima pokušavao sačuvati mali prostor političke samostalnosti. I taj dio razgovora jeste vrijedan kao svjedočenje. Ali iza filmske dramaturgije ostaje hladna politička činjenica: Crna Gora nije bila nevina posmatračica raspada Jugoslavije. Bila je dio sistema koji je prošao kroz ratne epizode. Đukanović je jednu od njih i imenovao: pristajanje na agresiju Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik označio je kao ozbiljnu grešku. To priznanje nije bilo teatralno, nije bilo razvučeno u pokajnički monolog, ali je bilo jasno. Ipak, i tu se vidjela ona đukanovićevska mjera: greška je priznata, ali odmah smještena u širi narativ kasnijeg političkog sazrijevanja.
Crna Gora kao sklonište
U razgovoru se pojavio i važan motiv odnosa s beogradskom opozicijom i nezavisnim medijima u vrijeme Miloševića. Đukanović je govorio o ljudima iz Srbije koji su dolazili u Crnu Goru jer u Beogradu nisu imali prostor da slobodno djeluju. Spomenuo je i Slavka Ćuruviju, nezavisnog srbijanskog novinara i vlasnika Dnevnog telegrafa, koji je, prema njegovim riječima, tražio način da finansijski održi štampanje lista. Ćuruvija je ubijen 11. aprila 1999. u Beogradu, tokom NATO-bombardovanja, a njegovo ime ostalo je jedan od najmračnijih simbola obračuna Miloševićevog režima s nezavisnim medijima.
To je važan detalj jer Đukanović Crnu Goru tog perioda ne predstavlja samo kao teritoriju koja se politički odvaja od Miloševića nego kao prostor u kojem se, makar privremeno, moglo disati kada se u Beogradu više nije moglo govoriti. Takva slika Crnoj Gori daje moralni kapital. Ali i tu treba ostaviti otvoreno pitanje: koliko je Crna Gora bila sklonište za tuđu slobodu, a koliko se istovremeno u njoj učvršćivao novi, vlastiti model dugotrajne vlasti?
Referendum kao precizna operacija
Najvažniji dio razgovora, očekivano, bio je referendum o nezavisnosti 2006. godine. Đukanović ga nije prikazao kao romantični trenutak narodne volje, nego kao precizno vođenu političku operaciju u kojoj nije bilo dovoljno pobijediti. Trebalo je pobijediti tako da rezultat bude međunarodno neoboriv. Zato je posebno govorio o uslovu Evropske unije: pragu od 55 posto za nezavisnost. Po toj formuli, 54,9 posto glasova za nezavisnost ne bi bilo dovoljno, dok bi 45,1 posto protiv nezavisnosti praktično značilo opstanak zajednice sa Srbijom. Đukanović je taj prag opisivao kao opasnu sivu zonu i bježanje od osnovnih demokratskih pravila. Evropski zvaničnici su, prema njegovom tumačenju, željeli da sebi naprave bezbjedan prostor u slučaju da rezultat proizvede novu političku ili bezbjednosnu krizu.
Ipak, pristao je. Ne zato što mu je pravilo bilo prihvatljivo, nego zato što je razumio da Crnoj Gori treba priznanje Evropske unije. Nezavisnost koja ne bi bila međunarodno potvrđena mogla je ostati otvorena rana, novi izvor osporavanja i nova balkanska siva zona. U tome se vidi Đukanovićeva najveća politička vještina: nije mislio samo na pobjedu nego na upotrebljivost pobjede. Referendum nije bio cilj sam po sebi. Cilj je bio međunarodno priznata Crna Gora. Rezultat od 55,5 posto bio je tijesan ali dovoljan. I, što je za Đukanovića bilo presudno, brzo priznat.
Ali tu se vidi i osnovni model njegove vlasti: istorija se ne prepušta društvu, nego se vodi iz centra. Narod glasa, međunarodna zajednica priznaje, protivnici osporavaju, a lider objašnjava zašto je sve moralo ići baš tako.
Nezavisnost koja se mora braniti i poslije pobjede
Đukanović je u Sarajevu posebno insistirao na činjenici da se Crna Gora i danas suočava s pokušajima revizije referendumske odluke. Prema njegovom čitanju, protivnici nezavisnosti nikada se nisu do kraja pomirili s rezultatom iz 2006. godine. Prvo se govorilo: samo nezavisnost, pa će se stvari smiriti. Onda: samo NATO, pa će se stvari stabilizovati. Sada: samo Evropska unija, pa će se konačno završiti identitetske borbe.
Đukanović ne ostavlja prostor za iluzije. Ni nezavisnost, ni NATO, ni Evropska unija ne mogu zamijeniti ono što naziva samosviješću države i odgovornom nacionalnom politikom. Država, ako je njeni protivnici stalno osporavaju, mora razviti unutrašnji imunitet.
To je možda najvažnija politička poruka razgovora. NATO nije vakcina protiv svih bolesti. Evropska unija nije roditelj koji će malim državama napisati domaću zadaću iz suvereniteta. Članstva pomažu, ali ne misle umjesto vas. Državu, ako vam je stalno osporavaju, morate braniti iznutra. Bosna i Hercegovina tu rečenicu može razumjeti bolje nego iko.
Gdje prestaje Evropa, počinje Rusija
U završnom dijelu razgovora Đukanović je govorio o Evropskoj uniji i Zapadnom Balkanu. Bio je posebno kritičan prema dugogodišnjem “zamoru od proširenja”, koji je regionu poslao poruku da evropska vrata možda jesu formalno otvorena, ali da niko ne žuri da ih zaista otvori. Podsjetio je na izjave evropskih zvaničnika da tokom njihovog mandata neće biti proširenja, na promjene metodologije pregovora, evropske zamjenske formate i političku neodlučnost koja je ostavila posljedice.
Njegova teza je jednostavna i teško je ignorisati: tamo gdje nema Evropske unije, dođe neko drugi. A na Zapadnom Balkanu “neko drugi” nikada nije neutralni gost. To može biti Rusija, mogu biti velikodržavni projekti, mogu biti crkvene infrastrukture, medijske mreže, lokalni autokrati, stare obavještajne igre i nacionalizmi koji se uvijek vraćaju s novom frizurom.
Đukanović je govorio i o razlici između politike zasnovane na vrijednostima i današnje politike transakcija. Po njegovom mišljenju, euroatlantski savez poslije Drugog svjetskog rata nije bio samo sigurnosni aranžman nego civilizacijski okvir koji je svijetu donio ogroman napredak. Evropska unija i NATO za njega nisu odvojeni procesi, nego dio istog vrijednosnog sklopa: demokratija, tržišna ekonomija, ljudska prava, vladavina prava i bezbjednost.
Čovjek koji i dalje govori iz centra
Najzanimljivije u sarajevskom razgovoru nije bilo samo ono što je Đukanović rekao, nego način na koji je govorio. Mirno, kontrolisano, gotovo profesorski. Kao čovjek koji je vlastite političke lomove odavno pretvorio u stabilan narativ. U tom narativu sve ima red: Milošević, razlaz, pritisci, Zapad, referendum, NATO, evropski put, Rusija, revizija, otpor. To je narativ čovjeka koji ne želi djelovati kao bivši političar koji se pravda, nego kao svjedok koji zna bolje od drugih jer je bio unutra. Tu se otvara i drugo pitanje. Jer svaki dugovječni lider, kada govori o prošlosti, ima prirodnu potrebu da vlastite odluke predstavi kao jedine moguće.
Milo Đukanović je nesumnjivo bio ključni arhitekta moderne crnogorske nezavisnosti. Ali bio je i čovjek sistema koji je decenijama držao državu u gravitacionom polju jedne partije, jednog kruga i jednog lidera. Bio je protivnik Miloševićevog projekta, ali je iz tog projekta i potekao. Bio je zapadni partner, ali i balkanski lider koji je vrlo dobro znao kako se ostaje. Bio je čovjek koji je Crnu Goru izveo iz zajednice sa Srbijom, ali i čovjek čije ime ostaje vezano za pitanje da li je Crna Gora nakon toga dovoljno izašla iz logike partijske države. Upravo zato ga je nemoguće svesti na jednu rečenicu.
Priča o jednoj epohi
History Fest je bio dobar okvir za ovakav razgovor, jer ako iko zna da se prošlost ne može ostaviti samo političarima, onda su to istoričari. Političari svoje epohe uglavnom pamte kroz velike odluke, teške okolnosti i odgovornost koju su, kako bi rekli, morali preuzeti.
Đukanović je u Sarajevu govorio kao čovjek koji vjeruje da je njegova politička generacija imala istorijsku misiju. Možda i jeste. Crna Gora bez tog političkog zaokreta vjerovatno ne bi bila ono što je danas: nezavisna država, članica NATO-a, zemlja koja je pokušala pobjeći iz tuđeg političkog zagrljaja. Ali istorijske misije na Balkanu rijetko prolaze bez viška vlasti, viška partije i viška uvjerenja da baš taj jedan čovjek mora još malo ostati tu, dok se stvari “ne završe”.
A stvari se, naravno, nikada ne završe.
Zato razgovor s Đukanovićem nije bio važan zato što nam je dao konačnu istinu o Crnoj Gori. Nije. Bio je važan jer je pokazao kako jedan od najdugovječnijih političara regiona razumije vlastitu ulogu: kao odgovornost u opasnom vremenu, kao niz iznuđenih odluka, kao državnički kontinuitet. I upravo tu počinje prostor za razgovor, jer svaka velika politička biografija ima i ono što sama o sebi kaže, i ono što se iz nje vidi tek kad se malo odmaknemo. Đukanović je, bez sumnje, jedan od ključnih ljudi savremene Crne Gore. Ali baš zato ga ne treba ni svoditi na optužnicu, ni ostaviti u vlastitom državničkom okviru. Najzanimljiviji je tamo gdje se te dvije slike dodiruju: čovjek koji je Crnu Goru vodio prema samostalnosti i Zapadu, i čovjek čije je trajanje otvorilo pitanje koliko se jedna država može osloniti na lidera a da se jednog dana ne probudi s manjkom institucija.
Kada čovjek koji je decenijama bio vlast govori o prošlosti, ne čujemo samo datume, odluke i diplomatske epizode. Čujemo i pokušaj da se jedna velika, teška i nedovršena epoha složi u smislen poredak.
