Aktuelan incident (26. novembra 2025.) u Sarajevu, koji je eksplodirao na društvenim mrežama i u medijima, vrti se oko navoda da je nastavnica bosanskog jezika i književnosti u jednoj osnovnoj školi zabranila učeniku da pominje Aliju Izetbegovića, prvog predsjednika BiH, rekavši: “On je prodao državu”.
Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović ekspresno je reagovala najavivši da će od škole zatražiti provjeru slučaja i zvanično očitovanje. Incident je nazvala nedopustivim i skandaloznim, poručivši, između ostalog, da je neprihvatljivo da se pod grbom države Bosne i Hercegovine iznose takve tvrdnje i na neistinama realizuje čas.
Nije nikakva senzacija da se bh. obrazovanje godinama pretvara u poligon za partijske eksperimente, sad smo dobili i novu “brigu” vlasti: ko šta misli o Aliji Izetbegoviću. Umjesto da se ministarstvo bavi nasiljem u školama, uslovima rada nastavnika, kurikulumima, digitalizacijom, inkluzijom – fokus se pomjera na to da li je neko, negdje, na času ili u privatnoj komunikaciji, imao “pogrešno mišljenje” o liku i djelu prvog predsjednika.
Upravo u tom ozračju, gdje se umjesto kritičke debate nameće partijska dogma, poezija dobija ulogu društvenog ogledala. Ona govori ono što se u udžbenicima ne smije. I, eto, kao odgovor na ovu klimu straha i službenog nacionalmitomanstva, sa scene se iznova pojavljuje snažan glas profesora Envera Kazaza.
Njegova nova pjesma, objavljena na Prometej.ba, duhovit je i nemilosrdan udarac po licemjerju, zatucanosti i politizaciji obrazovanja. Kazaz, s tipičnom ironijom i jezičkom virtuoznošću, siječe kroz službenu retoriku i otkriva apsurd koji stoji iza nje.
Oda Naidi Hoti-Muminović
Zaslužuje odu naša ministrica divna
Iz srednjeg vijeka je stigla
Na slobodu mišljenja potpuno kivna
U odbranu svog vođe je digla
Partijsku mašinu i botovsku mrežu
Da spengaju i u okove svežu
Dječije umove, radoznale, mile
Oni u njenom školskom sistemu cvile
Pod jarmom patriotizma, pred likom voljenog vođe
Cilj je jasan i namjera je sveta:
Sve curice će postati bule, a muški lokalne hodže
Tako umuje arhaična ministarska teta
Za školsku reformu angažira religijsku sektu
Apokalipsa će brzo, piše u njenom prospektu
Ne plaši ona djecu, nego im baje
I ne da da se na vođu nikako laje
Ni kritiku ikakvu da bilo ko rekne
Jer ministrica odmah će da ga zvekne
Bez zakona i bez bilo kakvog suda
Tako fercera njena pamet huda
Ima i dobrih strana ministrica naša
Dok časnu funkciju voli i obnaša
Naročito onda kad dječiju pamet
U vjerske kalupe meće i udara namet
Na sekularno smeće, što buja i još je veće
Kako odmiče ovo glupo stoljeće
Zato je naše školstvo dostiglo apsolutnu nulu
Jer za ministricu ima srednjovjekovnu štulu
Kad ona od sto lupi šakom
Bit će po turu nastavniku svakom
A naročito onom što predsjednika kritici izlaže
Jer ministrica tvrdi – taj nije umio da laže
Iako nije baš predsjednik bio
Već član na vrhu predsjedničkog organa, odlučan, smion
Pa do podne jedno, a od podne drugo
Taj je mislio uporno, hrabro i dugo
Spavajte mirno, rata neće biti
Jest će te zlatnom kašikom i biti siti
Za rat je potrebno dvoje
Govorio je dok su nicale Troje
A krv se mnoga lila
Kao da nije bila život, nego svila
Iz čaršijskog Bezistana
I blizu predsjednikova stana
A da je volio djecu dokazuje slučaj dičnog mu sina
Koji je bio gradska raja, fina
Pa ga je u trezor metnuo kao najveće blago
A materi mu bilo u srcu milo i drago
Nek drugi za Bosnu ginu
Tu zemlju, multietničku finu
Dijelio taj državu nije, niti prodavao
Samo je na pola pocijepao dok je spavao
U predsjedničkoj fotelji
Kao u vlastitoj postelji
Sad gdje smo, tu smo, digli smo ga u sveca
I svaka hulja iz rukava ga izvlači kao kockar keca
Ali, o njemu mogao bih pisati do zore
Jer povijesnih grešaka načinio je čitavo more
No, neka zapamćeno bude da ga ministrica brani
Od svake kritike kao mrtvaca na sahrani
I njime prijeti kao kakvom batinom
Kao jakom šipkom tatinom
U njega se potpuno uzda
S nadom da će sve nas da zauzda
Kao da smo konji u zaprezi njeni
I robovi vlasti siroti i sneni
