Prije nego što je postao „Imperator“, prije nego što su tribine Maracane drhtale njegovim udarcima, Adrian Leite Ribeiro bio je samo dijete iz najopasnijih dijelova Rio de Janeira — iz favela gdje se talent rađa, ali i gdje se najčešće gasi.
U kvartu gdje je lopta jedini izlaz iz stvarnosti, Adriano je odmalena pokazivao nešto što se ne može naučiti: instinkt napadača koji ne misli, nego osjeća.
Njegova fizička nadmoć bila je nevjerovatna već u tinejdžerskom uzrastu.
Brzina sprintera, snaga borca, lijeva noga kao katapult.
Brazilski talenti obično dolaze u paketu s elegancijom; Adriano je donio sirovu, nepatvorenu silinu, nešto što je Evropa čekala od vremena Ronalda Fenomena.
Nije iznenađenje da je Inter reagovao brzo.
Dolazak u Inter i stvaranje čudovišta
Kada je stigao u Milano, Adriano je bio osamnaestogodišnje čudo.
Prvi treninzi su šokirali i trenere i igrače:
igrač visok 189 cm kretao se kao krilo, a pucao kao top.
Već u prijateljskoj utakmici protiv Real Madrida pogodio je slobodnjak s 35 metara brzinom koja je tada bila nezamisliva — 170 km/h.
Komentator je rekao:
„Ovo nije čovjek. Ovo je sila prirode.“
Inter ga je prvo slao na posudbe (Fiorentina, Parma), ali su posudbe završile katastrofalno za protivnike — Adriano je rušio sve pred sobom, zabijao gol za golom, i nije bilo dileme: u Inter se vraća kao kralj.
A kada se vratio, od 2003. do 2005., dogodilo se nešto što se rijetko vidi u svijetu fudbala:
nastao je napadač koji je izgledao nepobjedivo.
Imperator u najčistijoj formi
Nije pretjerivanje reći da je Adriano u tom periodu bio možda najdominantniji napadač na svijetu.
Ne najbrži, ne najtehničkiji, nego najmoćniji.
Protivnici su ga rušili rukama, ramenima, faulovima — ali kada se Adriano zaleti, ni četiri braniča nisu bila dovoljna.
Golmani su se bojali njegove lijeve noge jer je lopta letjela kao projektil.
Driblao je instinktivno, brutalno, bez suvišne estetike.
Najbolji primjer: Kup Konfederacija 2005.
Brazil je u finalu „uništio“ Argentinu 4:1.
Adriano je dao dva gola, jedan s takvom silinom da je komentator rekao:
„Ovo je Ronaldo Fenomen pomiješan s letećim tenkom.“
Ronaldinho je kasnije rekao:
„Kada je Adriano bio fokusan, niko na svijetu mu nije mogao ništa.“
A Zanetti iz Intera:
„Nisam trenirao s jačim igračem u životu.“
Bio je mješavina snage Zlatana, brutalnosti Haalanda i tehnike najboljih Brazilaca — u jednom tijelu.
I baš tada, na vrhuncu meteorskog uspona, dogodila se tragedija koja mu je slomila dušu.
Smrt oca – trenutak kada prestaje fudbal i počinje ljudska drama
U augustu 2004., Adrianu umire otac Almir — jedina figura autoriteta koju je bezuslovno volio i slušao.
Vijest mu je saopštena nakon treninga u Interu.
Kolege svjedoče da je pao na pod i urlao od bola.
Kasnije je rekao:
„S ocem sam izgubio sve. Fudbal više nije imao smisla.“
Ono što svijet nije razumio jeste koliko je Adriano bio emotivan, osjetljiv, čovjek koji nikada nije procesirao tugu na zdrav način.
Favela ne uči dječake kako da se nose s tugom — samo kako da prežive.
Inter i Mancini dali su mu podršku, ali srce se ne može „popraviti“ kondicijskim treninzima.
Adriano je počeo kasniti, propadati, tražiti utjehu u alkoholu.
Bio je kralj, ali kralj bez volje.
Pad Imperatora – mit koji se nerado priča
Mnogi i danas govore: „Nije imao disciplinu.“
Ali istina je mnogo dublja: Adriano je imao depresiju, u vremenu kada je fudbal o mentalnom zdravlju znao jednako koliko i kamen.
U intervjuu je kasnije rekao:
„Ljudi su mislili da sam bahat. Istina je da sam bio slomljen.“
A njegov saigrač Matrix (Marco Materazzi) dao je najiskreniju izjavu:
„Adriano je bio najbolji napadač svijeta. Ali niko nije mogao ispuniti prazninu koju mu je smrt oca ostavila.“
Povratak u Brazil – pokušaj bijega od tame
Kada se vratio u Flamengo, djelovalo je kao preporod.
Igrao je fantastično, osvajao titulu, zabijao, smijao se, trenirao.
Favela ga je dočekala kao kralja koji se vraća kući.
Bilo je to možda zadnje poglavlje istinske radosti u njegovoj karijeri.
Ali demoni nisu nestali.
Fudbal, slava, očekivanja, pritisak — sve je to bilo previše za čovjeka koji nikada nije zaliječio ranu.
Adriano kao simbol izgubljenog genija
Njegova karijera je postala opomena, ne zbog poroka, nego zbog nerazumijevanja.
Da se Adriano pojavio danas, u eri psihologa, stručnjaka za mentalno zdravlje, klubova koji brinu o igračima…
najvjerovatnije bi njegova priča izgledala potpuno drugačije.
Fudbal ga je slavio zbog moći, ali mu nije dozvolio da bude slab.
A bio je samo — čovjek.
Zašto ga fanovi i danas vole više nego neke veće legende
Jer Adriano nije bio samo fudbaler.
Bio je emocija.
Bio je simbol borbe čovjeka protiv vlastitih rana.
Bio je junak koji je imao sve — i izgubio sve — ali nije prestao da bude voljen.
Navijači Intera i dan-danas mu skandiraju kada dođe u Milano.
Brazil ga slavi kao jednog od najtalentovanijih napadača u istoriji.
A Flamengo ga smatra duhovnim simbolom jednog vremena.
Jer kada je Adriano igrao, igrala je čista moć.
Kada je pucao, svijet je zastajao.
Kada je slavio, tribine su eksplodirale.
Njegov pad nije sramota.
Njegova karijera nije promašaj.
Njegova priča je podsjetnik da su i najjači ljudi često najkrhkiji.
Per aspera ad astra — kroz trnje do zvijezda.
Adriano je zvijezde dotakao više nego većina napadača u istoriji.
A ono što je izgubio na kraju ne umanjuje ono što je dao svijetu fudbala.
Neki igrači ostave statistiku.
Adriano je ostavio osjećaj.
