Moralna perverzija Milorada Dodika

milorad dodik

Dešavanja u Banjoj Luci 9. januara nisu bila incident, eksces niti provokacija za unutrašnju upotrebu. Bila su test. Test granica, test reakcija i test pamćenja.

Paramilitarni marš, simbolika, poruke koje su pratile taj dan — sve to govori jednu stvar vrlo jasno: politička strategija Milorada Dodika nije se promijenila. Promijenila se samo procjena koliko daleko može ići.

Ako je postojala ikakva ideja da su prethodni ustupci iz Washingtona — uključujući ukidanje sankcija — mogli proizvesti “umjerenijeg” Dodika, 9. januar je tu iluziju brutalno razbio.

Logika “praznih garancija”

Obrazac je već viđen, više puta.

Dodik nudi verbalne garancije, diplomatske osmijehe i privremeno spušten ton u zamjenu za vrlo konkretne ustupke: ukidanje sankcija, normalizaciju kontakata, politički prostor. Čim dobije ono što mu treba, slijedi povratak na staru matricu — ponekad i agresivniju nego prije.

To nije iracionalno ponašanje. Naprotiv. To je hladno racionalna procjena da međunarodna zajednica, a posebno Sjedinjene Američke Države, više nemaju ni volje ni jedinstva da dugoročno insistiraju na vlastitim uslovima.

Drugim riječima: cijena kršenja dogovora je niska.

Paramilitarna simbolika nije folklor

Paramilitarni defile nije folklor, niti “slavlje identiteta”. On ima vrlo jasnu funkciju:

  • unutra: disciplinovanje i mobilizacija političke baze
  • prema Sarajevu: poruka da je država BiH i dalje osporavana
  • prema međunarodnim akterima: test odlučnosti i granica tolerancije

U društvima s ratnim iskustvom, takvi prizori nikada nisu neutralni. Oni prizivaju sjećanja, traume i strahove — i to je upravo poenta. Nije slučajno da se sve dešava baš 9. januara.

Američki faktor: Problem nije samo Dodik

Mnogo je lakše fokusirati se isključivo na Dodika. Ali stvarni problem je američka kontradikcija.

S jedne strane, Washington i dalje formalno podržava suverenitet Bosne i Hercegovine i Dejtonski sporazum. S druge strane, pokazuje spremnost da pravi ad hoc dogovore s akterima koji taj isti poredak sistematski potkopavaju.

Ukidanje sankcija bez čvrstih, mjerljivih i provedivih mehanizama kontrole nije pragmatizam — to je kockanje s političkom realnošću Balkana.

  1. januar je pokazao da je ta opklada izgubljena.

Blagojevićev nastup kao simptom, ne izuzetak

Posebno zabrinjava uloga američkih političkih figura koje se, iz ličnih interesa ili marginalne političke relevantnosti, stavljaju u službu ovakvih projekata.

Upoređivanje 9. januara s američkim Danom nezavisnosti nije samo historijski pogrešno — to je moralno perverzno. To je svjesno brisanje konteksta genocida, nasilja i etničkog čišćenja u korist jeftine političke simbolike.

Ali važno je razumjeti: to nije greška jednog lobiste. To je posljedica sistema u kojem je sve na prodaju, uključujući i istorijsko pamćenje.

Šira slika: Svijet bez dosljednosti

Ono što se desilo u Banjoj Luci uklapa se u mnogo širi globalni obrazac: povratak politike sile, interesa i selektivnog prava.

U takvom svijetu:

  • međunarodno pravo vrijedi dok je korisno
  • sankcije su sredstvo pritiska, ali i pregovarački čip
  • lokalni akteri uče da se isplati biti uporan i bezobziran

Dodik to razumije bolje nego mnogi u Bruxellesu i Washingtonu.

Zaključak koji se ne želi izgovoriti

  1. januar nije bio provokacija upućena Sarajevu. Bio je poruka upućena međunarodnoj zajednici:

“Možemo nastaviti po starom. I ništa se suštinski neće promijeniti.”

Ako na tu poruku ne dođe jasan odgovor, ona će postati nova norma.

A tada više neće biti pitanje ko je prekršio kakav dogovor — nego zašto je iko vjerovao da će prazne garancije ikada biti dovoljne.