Na današnji dan 1531. godine, po naređenju pape Klementa VII, u Lisabonu je uspostavljena Portugalska inkvizicija. Bio je to trenutak u kojem je Katolička crkva institucionalizirala strah, a država i Crkva sklopile savez čija će cijena biti hiljade uništenih života, razorenih porodica i trajna mrlja na evropskoj historiji.
Inkvizicija nije bila greška. Bila je sistem.
Šta je inkvizicija zapravo bila?
Suprotno romantičnim ili relativizirajućim narativima, inkvizicija nije bila skup „lokalnih ekscesa“, već centralno organizirani aparat represije, odobren i podržan od najviših crkvenih instanci.
U Portugalu, njen primarni cilj bili su:
- Jevreji koji su formalno prešli na kršćanstvo (tzv. conversos ili novi kršćani)
- Muslimani i njihovi potomci
- „heretici“, „sumnjivi“, „nemoralni“, „nepodobni“
- svi oni koji su na bilo koji način odstupali od rigidno propisane doktrine
Drugim riječima: svako.
Lisabon kao simbol straha
Lisabon, tada važna pomorska i trgovačka prijestolnica, postao je jedan od glavnih centara inkvizicijskog terora. Javna suđenja, tajni procesi i zloglasni auto-da-fé — javna „djela vjere“ koja su često završavala spaljivanjem optuženih — postali su dio gradske svakodnevice.
Optuženi su rijetko znali ko ih je prijavio. Još rjeđe su znali u čemu je njihov „zločin“. Priznanja su iznuđivana mučenjem. Presude su bile unaprijed napisane.
Pravda nije bila cilj. Poslušnost jeste.
Savez Crkve i države
Portugalska inkvizicija nije bila samo crkveni projekat. Ona je bila politički alat. Kraljevska vlast koristila je inkviziciju za:
- konfiskaciju imovine
- uklanjanje političkih i ekonomskih rivala
- homogenizaciju društva
Crkva je nudila legitimitet. Država je nudila silu. Zajedno su stvorili mehanizam u kojem je sumnja bila dovoljna za uništenje čovjeka.
Najmračniji paradoks: nasilje u ime Boga
Jedan od najdubljih historijskih paradoksa inkvizicije jeste činjenica da je nasilje opravdavano teološkim jezikom. Mučenje je nazivano „duhovnim ispitivanjem“. Smrt je bila „spasenje duše“. Spaljivanje tijela bilo je predstavljano kao čin milosti.
To nije bio samo zločin protiv pojedinaca, već zločin protiv same ideje vjere. Jer vjera koja se održava strahom prestaje biti vjera — ona postaje ideologija sile.
Koliko je žrtava?
Tačan broj žrtava portugalske inkvizicije nikada neće biti poznat. Historičari procjenjuju da su desetine hiljada ljudi prošle kroz inkvizicijske procese, a hiljade su ubijene, protjerane ili trajno obilježene.
Ali brojke ne govore cijelu priču. Prava cijena inkvizicije bila je:
- kolektivni strah
- autocenzura
- prekid intelektualnog razvoja
- normalizacija nasilja
Društvo koje živi pod inkvizicijom ne šuti zato što nema šta reći, nego zato što zna da je svaka riječ opasna.
Naslijeđe koje još traje
Iako je portugalska inkvizicija formalno ukinuta tek 1821. godine, njene posljedice su dugotrajne. One se vide u:
- nepovjerenju prema institucijama
- strahu od „drugačijeg“
- sklonosti autoritarnim rješenjima
- poistovjećivanju vjere s represijom
To naslijeđe nije samo portugalsko. Ono je evropsko.
Zašto se ovoga treba sjećati danas?
Ne zato da bi se hranila mržnja prema religiji. Nego da bi se jasno razdvojilo:
- vjera od institucionalne moći
- duhovnost od represije
- moral od nasilja
Inkvizicija nas uči da nijedna institucija, bez obzira na to koliko se poziva na Boga, nije imuna na zloupotrebu moći.
Kada institucija izgubi granicu
Uspostavljanje inkvizicije u Lisabonu 1531. godine bio je trenutak kada je jedna institucija izgubila svaku mjeru, a društvo platilo cijenu.
To nije bila „greška prošlosti“ koja se ne može ponoviti. To je upozorenje.
Jer svaki put kada se neka istina proglasi jedinom dopuštenom,
svaki put kada se sumnja kažnjava,
svaki put kada se autoritet ne smije preispitivati —
inkvizicija se vraća, samo pod drugim imenom.
Zato je sjećanje na 1531. godinu važno.
Ne zbog prošlosti.
Nego zbog sadašnjosti.
