Na Balkanu, gdje sigurnosne ravnoteže nikada nisu bile stabilne nego tek privremeno zamrznute, svaka vijest o naoružavanju dobija težinu veću od svoje stvarne vojne vrijednosti. U regiji u kojoj se i simboli tumače kao prijetnje, a namjere kao strategije, posljednjih godina svjedočimo jasnom trendu: gotovo sve države ulažu u vojsku. Razlika je samo u obimu, brzini i političkom narativu.
Hrvatska i Srbija: Utrka bez otvorenog starta
Hrvatska je posljednjih godina napravila najvidljiviji iskorak. Nabavka francuskih borbenih aviona Rafale predstavlja kvalitativni skok, ali i političku poruku – ne samo Beogradu, nego i Bruxellesu i Washingtonu. Hrvatska se jasno pozicionira kao vojno najjača država zapadnog Balkana unutar NATO-a, s ambicijom da bude regionalni stub sigurnosti.
Srbija, s druge strane, vodi paralelnu politiku. Formalno vojno neutralna, ali suštinski u stalnom procesu jačanja kapaciteta, Srbija kupuje i razvija sve – od borbenih aviona i PVO sistema do domaće proizvodnje naoružanja. Za razliku od Hrvatske, Beograd svoje poteze upakuje u narativ samoodbrane i tehnološkog suvereniteta, ali percepcija u regiji ostaje ista: Srbija se sprema dugoročno.
Kosovo: Mala fabrika, velika poruka
U tom kontekstu, najava proizvodnje municije i vojnih dronova na Kosovu ima više simboličku nego realnu vojnu težinu. Prva fabrika municije, koja bi trebala biti izgrađena u Jahocu kod Đakovice u saradnji s turskom državnom kompanijom MKE, planirana je da počne s radom do kraja 2026. godine.
Kako je potvrdio vršilac dužnosti premijera Aljbin Kurti, industrijska zona neće biti ograničena samo na municiju – planira se proizvodnja vojnih i civilnih dronova pod oznakom “Made in Kosovo”. U vojnom smislu, riječ je o ograničenom kapacitetu. U političkom smislu, to je jasan signal: Kosovo želi da ga se posmatra kao državu koja gradi vlastitu sigurnosnu infrastrukturu, a ne kao pasivnog korisnika tuđe zaštite.
Gdje je u svemu tome Bosna i Hercegovina?
Dok se regija naoružava, Bosna i Hercegovina ostaje u specifičnoj, gotovo paradoksalnoj poziciji. Oružane snage BiH su formalno profesionalne, integrisane i kompatibilne s NATO standardima, ali su istovremeno politički sputane i finansijski zapostavljene.
BiH nema stratešku doktrinu razvoja odbrane koja bi pratila regionalne promjene. Modernizacija se odvija sporo, fragmentirano i često zavisi od donacija ili političkih kompromisa. Dok susjedi šalju poruke kroz avione, fabrike i dronove, BiH uglavnom šalje poruku – šutnje.
To ne znači da BiH nema sigurnosne potrebe. Naprotiv. Ali znači da se te potrebe ne artikulišu kroz jasnu državnu politiku, već ostaju zarobljene u unutrašnjim političkim blokadama.
Naoružavanje bez rata – ali ne bez posljedica
Važno je naglasiti: Balkan se danas ne sprema za rat. Ne u klasičnom smislu. Međutim, regija se sprema za neizvjesnost. Naoružavanje je odgovor na globalnu nestabilnost, rat u Ukrajini, slabljenje međunarodnih garancija i sve češće oslanjanje država na vlastite kapacitete.
Problem Balkana je što historija čini da i racionalni potezi izgledaju prijeteće. Kada svi kupuju oružje, a niko ne gradi povjerenje, sigurnost postaje relativna kategorija.
Bosna i Hercegovina se u tom okruženju nalazi između dva svijeta: formalno mirna, suštinski ranjiva. I dok susjedi investiraju u vojnu moć, BiH bi barem morala investirati u jasnu strategiju – jer odsustvo odluke, na Balkanu, često ima teže posljedice od loše odluke.
