Njemačka i Francuska ponovo pokušavaju pomjeriti priču o proširenju Evropske unije.
Uoči samita EU-zapadni Balkan u Tivtu, Berlin i Pariz poslali su neformalni dokument, takozvani non-paper, u kojem predlažu postepenu integraciju zemalja jugoistoka Evrope i Moldavije u evropski sistem.
Drugim riječima, kandidatima se ne bi nudilo samo ono staro: čekajte, reformišite se, otvarajte poglavlja, zatvarajte poglavlja, slušajte svečanosti u Briselu i nadajte se da će se jednog dana zvijezde poklopiti.
Sada se nudi nešto konkretnije.
Djelimični pristup unutrašnjem tržištu.
Bliže veze s evropskim institucijama.
Mogući status posmatrača na sastancima institucija EU.
Više uključivanja prije punopravnog članstva.
Naravno, pod uslovom da zemlje kandidatkinje napreduju u reformama i da se sve i dalje temelji na zaslugama.
To je ključna riječ: zasluge.
Jer EU više ne može prodavati čistu geopolitičku poeziju bez mehanizma koji razlikuje one koji stvarno rade od onih koji samo profesionalno čekaju.
Proširenje koje je zapelo između obećanja i umora
Zapadni Balkan već decenijama sluša istu rečenicu: evropska perspektiva je jasna.
Problem je što je ta perspektiva toliko dugo “jasna” da je počela ličiti na svjetlo na kraju tunela koje se pomjera svaki put kad mu priđete.
Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija, Bosna i Hercegovina i Kosovo žive u prostoru stalnog čekanja.
Formalno su na evropskom putu.
Praktično su često zaglavljeni u političkim blokadama, reformskom zamoru, unutrašnjim krizama i evropskoj neodlučnosti.
EU s jedne strane govori da želi stabilan zapadni Balkan.
S druge strane, proces proširenja godinama djeluje sporo, tehnički, hladno i politički neuvjerljivo.
Zato njemačko-francuski prijedlog ima smisla.
Ako članstvo ne može doći brzo, onda barem dio koristi mora doći ranije.
Ne kao poklon.
Nego kao nagrada za konkretan napredak.
Šta znači postepena integracija
Postepena integracija znači da kandidat ne mora čekati punopravno članstvo da bi se počeo stvarno približavati EU.
Ako zemlja uskladi dio zakona, ispuni standarde i pokaže napredak, mogla bi dobiti pristup određenim dijelovima unutrašnjeg tržišta ili evropskih programa.
To bi moglo značiti više ekonomskih veza, lakše poslovanje, bolju regulatornu povezanost, učešće u određenim evropskim politikama i jači osjećaj da se reforme isplate.
Do sada je problem bio jednostavan.
Od kandidata se traži mnogo, a nagrada djeluje daleko.
Političarima u regiji je zato lako glumiti evropski put, dok kod kuće održavaju stare sisteme moći.
Građani slušaju o reformama, ali rijetko vide direktnu korist.
Ako postepena integracija bude pametno postavljena, mogla bi promijeniti tu dinamiku.
Svaki ozbiljan korak prema EU mogao bi donijeti opipljivu korist.
Ne za 15 godina.
Nego mnogo ranije.
Posmatrači u institucijama EU: simbolika koja nije mala
Jedan od zanimljivijih prijedloga jeste mogućnost da zemlje kandidatkinje dobiju status posmatrača na sastancima institucija EU, pod uslovima koji ne narušavaju autonomiju odlučivanja Evropske unije.
To znači da ne bi odlučivale kao članice.
Ne bi imale pravo glasa kao punopravne države EU.
Ali bi mogle biti bliže procesu.
Vidjeti kako se odluke pripremaju.
Učiti pravila iznutra.
Biti prisutne u prostoriji, a ne samo čekati izvještaje izvana.
To možda zvuči administrativno.
Ali u politici prisustvo nije nevažno.
Ako si stalno van sobe, drugi govore o tebi.
Ako si u sobi, makar bez prava glasa, počinješ razumijevati ritam sistema kojem se želiš priključiti.
Za zapadni Balkan, koji je predugo u čekaonici, i to može biti promjena.
EU pokušava spriječiti da Balkan ode drugdje
Ovaj prijedlog nije samo tehnički.
On je geopolitički.
Evropska unija vrlo dobro zna da prazan prostor nikada ne ostaje prazan.
Ako EU ne ponudi uvjerljiv put, drugi akteri nude svoje verzije utjecaja.
Rusija.
Kina.
Turska.
Zaljevske zemlje.
Regionalni nacionalizmi.
Lokalni autokrati.
Svi oni rado ulaze tamo gdje je evropska politika spora, dosadna i neuvjerljiva.
Zapadni Balkan je previše blizu EU da bi bio prepušten geopolitičkom čekanju.
To Berlin i Pariz očigledno razumiju.
Ne zato što su se odjednom zaljubili u Balkan.
Nego zato što se Evropa promijenila nakon rata u Ukrajini.
Proširenje više nije samo pitanje birokratije.
Postalo je pitanje sigurnosti.
BiH i problem koji se ne može sakriti iza formule
Za Bosnu i Hercegovinu ovakav model može biti šansa, ali i ogledalo.
Šansa, jer bi BiH mogla dobiti konkretne koristi ako zaista napravi reforme.
Ogledalo, jer bi se vrlo brzo vidjelo ko želi evropski put, a ko samo voli evropske parole.
Naša politička scena je majstor deklarativne Evrope.
Svi su za EU.
Svi su za reforme.
Svi su za napredak.
A onda dođe konkretan zakon, konkretna institucija, konkretna nadležnost, konkretan standard, i odjednom evropski put završi u etničkoj komisiji, entitetskoj blokadi, stranačkom interesu ili nečijem strahu od pravosuđa.
Postepena integracija tu može biti korisna jer uvodi jasniju vezu između rada i nagrade.
Ako uradiš, dobiješ.
Ako blokiraš, ostaneš gdje jesi.
Manje romantike.
Više računice.
A Bosni i Hercegovini bi možda baš to trebalo.
Rizik: EU na rate ne smije postati zamjena za članstvo
Ipak, postoji ozbiljna opasnost.
Postepena integracija ne smije postati elegantan način da EU kaže: dat ćemo vam nešto, ali nikada sve.
Ako ovaj model postane zamjena za punopravno članstvo, onda će na Balkanu vrlo brzo biti doživljen kao politička prevara.
Građani regije nisu čekali decenijama da bi dobili trajni status evropskih posmatrača.
Nisu cilj ni djelimične koristi, ni konferencijski bedževi, ni lijepa mjesta na sastancima bez prava glasa.
Cilj je članstvo.
Punopravno.
Sa pravima i obavezama.
Postepena integracija ima smisla samo ako je stepenica prema članstvu, a ne čekaonica s boljim stolicama.
To je razlika između stvarne evropske politike i sofisticiranog odgađanja.
Tabela: Šta predlaže njemačko-francuski non-paper
| Prijedlog | Šta znači za zemlje kandidatkinje |
|---|---|
| Postepena integracija | Kandidati se približavaju EU prije punopravnog članstva |
| Povlašteni pristup unutrašnjem tržištu | Više ekonomskih koristi ako zemlja ostvari značajan napredak |
| Proces zasnovan na zaslugama | Napredak zavisi od reformi, a ne samo od političkih obećanja |
| Bliže veze s institucijama EU | Kandidati se više uključuju u svakodnevni evropski proces |
| Status posmatrača | Prisustvo na određenim sastancima EU bez prava odlučivanja |
| Autonomija odlučivanja EU | Kandidati mogu biti uključeni, ali članice EU zadržavaju pravo odlučivanja |
| Fokus na zapadni Balkan i Moldaviju | EU pokušava geopolitički vezati regiju i istočne kandidate bliže sebi |
Najbolja ideja koju EU ima, ako je ne pokvari
Njemačko-francuski prijedlog je vjerovatno jedan od razumnijih pokušaja da se proces proširenja oživi.
Ne zato što je savršen.
Nije.
Nego zato što priznaje realnost.
Punopravno članstvo neće doći preko noći.
Ali ni beskonačno čekanje više nije održivo.
Ako zemlje kandidatkinje godinama slušaju da su “evropska porodica”, onda moraju osjetiti da ta porodica nije samo riječ za svečane govore.
Postepena integracija može biti dobra ako donese konkretnu korist, pritisne domaće političare da rade i vrati vjeru da evropski put nije samo birokratska iluzija.
Ali može biti loša ako postane nova verzija starog evropskog izbjegavanja odluke.
Dakle, pitanje nije da li je ideja dobra.
Ideja jeste dobra.
Pitanje je da li će EU imati dovoljno političke hrabrosti da je pretvori u stvaran proces, a ne još jedan dokument koji lijepo zvuči uoči samita.
Balkan je već vidio previše evropskih fraza.
Sada mu trebaju mjerljivi koraci.
Ako ih bude, ovo može biti važan pomak.
Ako ih ne bude, dobit ćemo samo još jednu elegantnu rečenicu za arhivu razočaranja.
