Njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) u svom nedjeljnom izdanju objavio je tekst s novim detaljima o “Sarajevo safariju” i razgovorom s italijanskim novinarom i piscem Eciom Gavacenijem.
Članak počinje svjedočenjem bivšeg američkog marinca i vatrogasca Johna Jordana, koji je prvi govorio o “turistima snajperistima” pred Haškim tribunalom u februaru 2007. godine.
Transkript tog ispitivanja i danas je dostupan.
Jordan je u više navrata u Sarajevu vidio muškarce koji su mu privukli pažnju:
odjećom koja nije pripadala ratu, oružjem koje nije odgovaralo borbenim operacijama, te činjenicom da su ih vodili lokalni ljudi.
Neki su imali puške tipične za lov na divlje svinje u Švarcvaldu — a ne za rat u gradu, piše Deutsche Welle.
Jasno se vidjelo da se ne znaju kretati kroz ruševine i borbeni teren.
Jedan njegov saradnik iz Mostara potvrdio je isto.
Nakon Jordanovog svjedočenja — ništa se nije desilo.
Možda zato što su priče o Kanađanima, Rusima, Nijemcima, Švicarcima i Italijanima koji dolaze u Sarajevo “u lov na ljude”, uz ogromne sume novca plaćene srpskim paravojnim jedinicama, dugo bile smatrane urbanim legendama.
“Ratni turisti” nastavili su izlete 1994. i 1995.
FAZ se potom poziva na dosje koji je italijanski novinar Gavaceni, zajedno s advokatom Nikolom Brigidom i bivšim sudijom Guidom Salvinijem, predao tužilaštvu u Milanu.
U dokumentu se navodi da je riječ o najmanje stotinu “ratnih turista”, koji su jedni druge nazivali “strijelcima” — iako bi prikladniji izraz bio serijske ubice.
Navodno su plaćali i do 300.000 eura (današnja vrijednost):
- djeca su “koštala” najviše
- zatim muškarci, po mogućnosti uniformisani i naoružani
- zatim žene
- starce je, tvrdi dokument, bilo moguće ubiti “besplatno”
U dosjeu se tvrdi da je italijanska vojna obavještajna služba 1993. bila obaviještena o ovim izletima i da ih je navodno zaustavila nekoliko mjeseci kasnije.
Ali Gavaceni kaže da to nije tačno.
“Ne, danas znamo da to nije istina. Izleti su se nastavili sve do 1994. i 1995.”
Gavaceni će svoju knjigu “I cecchini del weekend” (“Vikend-snajperisti”) objaviti u februaru.
Netflix i Amazon već razmatraju ekranizaciju.
Najmučniji detalj
Šta ga je najviše šokiralo?
Da je ubiti dijete bilo najtraženiji “trofej”.
Tokom opsade Sarajeva (6. april 1992 – 29. februar 1996) ubijeno je 11.541 ljudi, među njima 1.621 dijete.
Snajperisti su bili postavljeni na brdima oko grada, visokim preko dvije hiljade metara, i na zgradama unutar grada.
Ljudi su trčali između metaka, noseći vodu i hranu.
Neki od tih metaka — tvrdi Gavaceni — ispalili su stranci, “vikend-snajperisti”, koji bi:
- došli petkom
- dva-tri dana pucali na civile
- u nedjelju se vratili kući
- u ponedjeljak nastavili svoje normalne živote
“Radost ubijanja”
Gavaceni je angažovao kriminološkinju Martinu Radicu da napravi profil počinilaca.
Bili su to:
- dobrostojeći muškarci iz viših društvenih slojeva
- doktori, sudije, advokati, notari, preduzetnici
- ljudi navikli na lov
- ljudi koji su tražili adrenalin
Bio je to, piše FAZ, užitak ubijanja — osjećaj moći nad životom čovjeka kojeg ne poznaješ, koji ti ništa nije uradio.
Saznanja iz bosanskih izvora
Prema izjavi Edina Subašića, pripadnika bosanske obavještajne službe, prvi put je za ovaj fenomen saznao 1993. tokom ispitivanja zarobljenog pripadnika srpskih jedinica.
On je rekao da je s njim iz Beograda došlo pet stranaca, najviše Italijana.
Putanja je bila:
- okupljanje u Trstu
- let za Beograd
- transfer u Mostar ili Sarajevo
- smještaj kod paravojnih jedinica
Subašić tvrdi i da je SIMSI, tadašnja italijanska vojna obavještajna služba, tvrdio da su izleti zaustavljeni — ali dokazi govore suprotno.
Svjedoci u Italiji
Pojavili su se i drugi svjedoci:
- diplomata Michael Giffoni tvrdi da je 1994. dobio informaciju kako “stižu autobusi puni bogataša”
- radnica Caritasa svjedočila je da je vidjela strance u skupoj odjeći i s oružjem
- novinar Domagoj Margetić tvrdi da je i Aleksandar Vučić, tada dvadesetogodišnjak, “sarađivao s turistima” dok je bio dobrovoljac na položajima iznad Sarajeva (Vučić je te navode odbacio)
Dosje je sada u rukama tužilaštva u Milanu.
Arhivi nestali — slučajno ili namjerno?
Gavaceni je pokušao pristupiti arhivama u Trstu i Gorici, gradovima koji su bili ključne rute za ove grupe tokom rata.
Rečeno mu je:
“Materijal iz tog perioda više ne postoji.”
Za njega, a i za mnoge druge, to je:
- nelogično
- u suprotnosti s praksom arhiviranja u Italiji
- i previše zgodno da bi bilo slučajno
Sve upućuje na pokušaj zataškavanja.
Ako se dokaže – biće to suđenje stoljeća
Gavaceni je tužiocima predao listu imena za koje smatra da su učestvovala u “safariju”.
Ako pravosuđe dođe do istih zaključaka i ako se makar jedan čovjek procesuira, to bi moglo biti suđenje stoljeća — jer je riječ o nečemu što prevazilazi ratni zločin:
To je zločin iz čiste zabave.
Užas koji se ne može normalno shvatiti
Ovaj slučaj je, na najdubljem ljudskom nivou, nešto što nadilazi čak i riječ “zločin”.
To je moralni pad koji ide toliko duboko da čovjek ne zna ni kako da ga nazove.
Lovili su nas kao životinje.
Djeca su im bila “najbolji trofej”.
Pucali su na ljude koji su išli po vodu.
Na majke koje su trčale s kantama.
Na starce koji su jedva hodali.
Na gradske ulice u kojima si i ti odrastao.
Sarajevo nije bilo samo opsjednuto — bilo je pretvoreno u teren za lov.
I to je činjenica koju svijet predugo gura pod tepih.
Da su stranci — doktori, sudije, advokati, “ugledni ljudi” — dolazili vikendom da ubijaju Sarajlije, da gledaju kako dijete pada kad ga pogodi metak, da plate ekstra za “bolji pogled”, da se vrate kući i nastave život kao da ništa nije bilo…
To je ponor ljudske duše.
Ne rat.
Ne “sukob”.
Ne “građanski rat”.
Nego agresija u kojoj je ljudska patnja postala zabava za bolesne turiste.
I zato ova priča mora izaći u javnost.
Mora se istražiti.
Mora završiti na sudu.
Jer ako se ovo ne procesuira — civilizacija kao takva gubi smisao.
