Postoji trenutak u kojem društvo ne poludi naglo, već tiho. Nema eksplozije, nema jednog događaja koji sve promijeni. Samo se granica normalnog pomjera — malo po malo — dok jednog dana ne shvatimo da živimo u svijetu koji bi nam prije deset godina djelovao kao loša distopijska fikcija.
I da nas to više gotovo i ne dotiče.
Svijet stalne krize kao novo stanje
Ratovi se više ne doživljavaju kao izuzetak, nego kao pozadina. Pandemije su postale „valovi“. Klimatske katastrofe imaju sezonski karakter. Politički skandali traju jedan dan. Tragedije imaju rok trajanja od 24 sata — taman koliko treba da ih zamijeni sljedeća.
Nekada su vanredna stanja bila rijetka. Danas su trajna. I što su duža, to ih manje primjećujemo.
Informacijski haos i emocionalna otupjelost
Nikada u historiji čovjek nije bio izložen većoj količini informacija. I nikada nije bio emotivno udaljeniji od onoga što konzumira. Vidimo ratne snimke dok pijemo kafu. Čitamo o masovnim grobnicama između dva meme-a. Prelazimo preko tragedija palcem.
To nije hladnoća. To je mehanizam preživljavanja.
Psiholozi to zovu desenzitizacija. Društva to zovu „realnost“.
Politika bez srama i javnost bez šoka
Nekada su političke afere rušile vlade. Danas su dio imidža. Lideri lažu otvoreno, kontradiktorno i bez posljedica. Ne zato što im se vjeruje, nego zato što se više ne očekuje istina.
Normalizacija ludila vidi se u rečenici: „Pa šta si očekivao?“
Očekivali smo barem privid normalnosti. Sada se i toga odričemo.
Ekonomija koja nagrađuje stres
Radimo više, zarađujemo relativno manje i stalno kasnimo — za snovima, odmorom, smislom. Nesigurnost se prodaje kao fleksibilnost. Izgaranje kao ambicija. Anksioznost kao „motivacija“.
Ako si umoran — problem si ti. Ne sistem.
I tako se ludilo individualizira, umjesto da se prepozna kao kolektivni simptom.
Tehnologija kao ubrzivač, ne rješenje
Tehnologija je trebala osloboditi čovjeka. Umjesto toga, često ga je učinila dostupnim 24/7. Granica između privatnog i javnog nestala je. Tišina je postala sumnjiva. Dosada neprihvatljiva.
Ako ne reaguješ odmah, kao da ne postojiš.
Normalno je biti stalno uključen. Nenormalno je stati.
Balkan kao laboratorija normalizacije haosa
U društvima poput našeg, ovaj proces traje duže i dublje. Mi smo normalizovali rat, tranziciju, korupciju, političku blokadu, odlazak mladih. Naučili smo živjeti s „privremenim“ rješenjima koja traju decenijama.
Nenormalno je postalo očekivano. A očekivano — prihvaćeno.
Zašto se ne bunimo više?
Jer smo umorni. Jer je otpor iscrpljujući. Jer promjena djeluje apstraktno, a preživljavanje konkretno. I jer nas je sistem uvjerio da je problem u nama, ne oko nas.
To je najopasniji oblik kontrole: kada ljudi više ni ne zamišljaju alternativu.
Postoji li povratak normalnosti?
Možda ne u starom obliku. Ali postoji povratak svjesnosti. Prvi korak nije revolucija, nego imenovanje problema. Reći naglas: „Ovo nije normalno.“ I ne povući tu rečenicu pred cinizmom.
Normalnost nije nostalgija. Ona je mjera ispod koje društvo ne bi smjelo ići.
Izbor koji još imamo
Ludilo je postalo svakodnevica jer smo ga prihvatili kao takvu. Ne zato što smo slabi, nego zato što smo prilagodljivi. Ali prilagodljivost nije isto što i saglasnost.
Još uvijek možemo birati: hoćemo li se pomiriti s haosom ili ćemo barem odbiti da ga zovemo normalnim.
To je mali čin otpora. Ali u svijetu koji je izgubio kompas — i mali čin je početak.
