Bosanskohercegovačka zemlja već vijekovima ne prestaje krvariti. Danas, javna tragedija nije izuzetak, već pravilo upravljanja. No, najveći skandal nije u samoj nesreći, već u onome što je neizbježno slijedi: kolektivno odustajanje od sjećanja. Mi smo usavršili metodu pretvaranja ljudske kataklizme u kratkotrajni medijski bljesak koji sagori intenzivnije od vatre, ali nestane brže od dima, ostavljajući za sobom samo čemer i – muk. Potpuno smo paralizovani vlastitom nemoći.
Dom za stare nije obična ustanova, on predstavlja zonu posebnog rizika za najranjivije. Činjenica da u takvom objektu izostaju protokoli za evakuaciju, automatsko alarmiranje i obučeno osoblje nije samo greška. To je fundamentalno urušavanje sistema nadzora i upravljanja opasnošću. Ovaj propust nije izolovan. Životi tih ljudi postaju žrtve opšteg raspada u državi gdje se fondovi prelijevaju u privatne džepove, dok se objekti za skrb održavaju po standardima iz daleke prošlosti.
Hidrološki rizici u Jablanici 2024. bili su dokumentovani. Postojale su studije. Postojala su upozorenja. Ali reakcija nadzornih tijela je izostala. Infrastruktura je bila neprilagođena. Ishod: izgubljeni su ljudski životi u bujicama i klizištima. Ovo nije bila stihija, već direktna posljedica administrativne tromosti, ignorisanja stručnih analiza i višegodišnjeg odsustva procjene rizika.
Tako se nastavlja niz, beskonačni lanac nevolja koji nas pritišće kao teško breme: razorne poplave 2014. koje su odnijele doline i iluzije, požari prije nekoliko ljeta koji su progutali hektare šuma, ljeto 2024. kada vatra služi za političke obračune, ubistva koja potresaju cijelu ovu napaćenu zemlju, zlostavljanja djece od monstruma…
Da li se ovdje iščekuju prave sudske sankcije? Ne. Umjesto toga, dobijamo ritualno iskupljenje u vidu povlačenja direktora. To je najviši domet odgovornosti u našem društvu. Imitacija pravde. Umjesto da plamen podstakne reformu, on se zataškava. Žrtve i bol se gurnu pod politički tepih, a ubrzo bivaju zamijenjeni besmislenim prepucavanjima.
Ima li nade da će pravda biti isporučena? Nema. Istraga će biti vođena “temeljno” – do tačke beskraja. Odugovlačenje će trajati sve dok se javni fokus ne okrene negdje drugdje. Ljudi zaboravljaju, a pravosuđe je izuzetno spretno u guranju činjenica pod teret papira.
Naš najveći poraz je što se svaka katastrofa, od ratne traume do odrona, završava na isti način: kao štura bilješka u zaboravljenoj arhivi. Sve bukne, pa zamre.
Ova naša država, ta naša “porodica,” nije nesretna samo zbog zla koje ju je snašlo. Nesretna je zato što odbija usvojiti lekcije iz pretrpljene boli. Njena muka leži u tome što je naučila živjeti bez posljedica, bez priznavanja odgovornosti. I zato se nesreće množe: jer odsustvo straha od kazne garantuje da nema promjene.
Stručna literatura prepoznaje fenomen: normalizacija devijacije. To znači da se društvo adaptira na propuste do te mjere da tragedija postane očekivana, a smrt prihvaćena kao kolateralna šteta. Mi smo tu tačku odavno prošli. Bosna i Hercegovina je institucionalizovala novu doktrinu: Normalizacija smrti.
Ono što je fascinantno nije uništenje, već naša sposobnost da ga učinimo uobičajenim, skrivajući ga iza magle nebitnih polemika. Kao da smo zaboravili šta je jedinstvo, šta znači reći: “Neću više da trpim”. Jer ovaj muk nije samo odsustvo glasa – to je korozivni otrov koji razara tkivo društva, pretvarajući nas u vlastite sablasti, u stanje letargije gdje se ništa ne mijenja, a sve propada. Neophodno je probuđenje, to je krik iz dubine duše: ovako se ne može i ne smije nastaviti. Ako ne sada, dok se dim nadvija nad Tuzlom, dok Jablanica nosi miris blata i gubitka, kada ćemo se onda trgnuti? Ili ćemo sačekati da nas sljedeći talas, sljedeći požar sve proguta, naviknuti na inerciju?
Nažalost, čini se da ćemo i dalje, umjesto pravosnažnih presuda, imati samo priče koje će preživjeti tek toliko da sutra osvanu u rubrici: “Dogodilo se na današnji dan.” Jer dok god pristajemo na tišinu, dok god tolerišemo da se pravda svede na ispraznu rečenicu na sudu koji ne pokreće procese, mi sami podmećemo požare, mi rušimo brane, mi pretvaramo ljudske živote u nebitne fusnote istorije.
I dok studenti u susjednoj Srbiji zbog nesreće u Novom Sadu tresu čitavu državu već godinu i kusur – od pada nadstrešnice 1. novembra 2024. koji je odnio šesnaest života, preko blokada fakulteta, napada na demonstrante i stotina hiljada okupljenih na protestima – dok su u Sloveniji pale ostavke zbog brutalnog ubistva Aleša Šutara u Novom Mestu, gdje je 21-godišnjak nasmrt pretukao oca koji je došao po sina ispred bara, a snimak tog pakla izazvao potres, pa su ministri pravde i unutrašnjih poslova podnijeli ostavke premijeru Golobu, mi od svojih nedaća okrećemo glavu. Doduše, vrlo smo aktivni po društvenim mrežama, komentarišemo, svađamo se – o svemu osim o onome što nas pali i topi.
U međuvremenu, pitamo se šta ćemo ručku, kao da je banalnost jedini štit protiv bola koji nas guši.
