Vijest da se u Federaciji BiH izdvaja dodatnih 20 miliona konvertibilnih maraka za onkološke pacijente dočekana je s olakšanjem, gotovo kao da se radi o čudu. U zemlji u kojoj se oboljeli od karcinoma godinama snalaze između listi čekanja, humanitarnih apela i vlastitih finansijskih slomova, svaka dodatna marka izgleda kao spasonosna infuzija. I jeste – ali samo privremena.
Odluka da se Fond solidarnosti ojača dodatnim sredstvima dolazi u trenutku kada je sistem već godinama pod ozbiljnim pritiskom. Terapije kasne, pojedini lijekovi su povremeno nedostupni, a pacijenti često dobijaju odgovor da “sredstava trenutno nema”. U takvom ambijentu, 20 miliona KM zvuči kao prekretnica. U stvarnosti, to je prije svega zakrpa na duboko istrošenom sistemu.
Problem onkološke zaštite u Federaciji BiH – i šire, u cijeloj zemlji – nije samo pitanje novca. To je pitanje načina na koji se taj novac planira, raspoređuje i politički tumači. Fond solidarnosti godinama ne dobija iznose koji su zakonski predviđeni, već onoliko koliko se procijeni da je politički “izvodivo”. Zdravlje tako postaje varijabla budžetske matematike, a ne ustavna obaveza države.
Istovremeno, Bosna i Hercegovina ima jedan od najfragmentiranijih zdravstvenih sistema u Evropi. Entiteti, kantoni, različiti pravilnici, različite liste lijekova i različiti standardi dostupnosti terapija znače da šanse pacijenta često zavise od mjesta prebivališta, a ne od medicinske dijagnoze. U takvom sistemu, dodatna sredstva mogu ublažiti posljedice, ali ne rješavaju uzrok problema.
Posebno zabrinjava činjenica da se većina intervencija u ovoj oblasti dešava reaktivno – tek kada kriza eskalira, kada pacijenti izađu u javnost ili kada pritisak postane politički neugodan. Prevencija, rani screening i sistemska ulaganja u dijagnostiku i kadrove i dalje ostaju na margini. A upravo su to elementi koji dugoročno spašavaju i živote i novac.
Za oboljele i njihove porodice, ova sredstva znače nadu da terapija neće stati, da neće morati prodavati imovinu ili moliti nepoznate ljude za pomoć. Ali za društvo u cjelini, ona otvaraju mnogo neugodnije pitanje: zašto je uopšte potrebno govoriti o “čudima” kada je riječ o osnovnom pravu na liječenje?
Ako je za svaku dodatnu terapiju potrebna politička odluka, amandman ili dobra volja vlasti, onda problem nije u 20 miliona. Problem je u sistemu koji zdravlje ne tretira kao prioritet, nego kao stavku koja se popravlja tek kad postane preglasna.
Dodatna sredstva jesu korak naprijed. Ali bez ozbiljne reforme finansiranja zdravstva, bez jasne odgovornosti institucija i bez dugoročne strategije onkološke zaštite, ona ostaju ono što smo već prečesto viđali – kratkotrajno olakšanje u sistemu koji i dalje proizvodi iste nepravde.
Čuda su moguća. Ali zdravstvo se ne bi smjelo oslanjati na njih.
