Kad god političari govore o “svjetskom poretku”, oni to obično rade iz udobnih kancelarija, iza zatvorenih vrata i debelih zavjesa diplomatije. Ti razgovori nikada ne uključuju djecu koja bježe preko granice, ljude koji ginu pod bombama ili porodice koje drhte pred neizvjesnošću. A ipak — upravo se na njihovim leđima gradi taj poredak.
Danas, 2025. godine, svijet ulazi u novu epohu: epohu povratka zona utjecaja, logike hladnog rata, političke trgovine, real-političke brutalnosti i globalnih linija koje se crtaju bez pitanja onih koji žive ispod tih linija.
Ovo nije teorija. Ovo je realnost u kojoj se nalazimo.
Kraj američke ere i početak multipolarnog svijeta
Nakon skoro 80 godina američke dominacije, svijet više nije unipolaran. To ne znači da SAD nestaju — daleko od toga — ali znači da više nisu jedina sila oko koje se sve vrti.
Tri velika igrača danas oblikuju globalnu politiku:
- SAD – tehnološki i vojni teškaš, ali osjetno umorniji nego prije
- Kina – ekonomski div koji svoje carstvo gradi kreditima, ne tenkovima
- Rusija – regionalna sila koja ratom pokušava ispraviti vlastiti pad
Uz njih dolazi i četvrti, tihi, ali sve jači pol: Indija, koja koristi vakuum da gradi vlastitu orbitu utjecaja.
To je multipolarni svijet — svijet bez jednog gospodara, ali sa više centara moći koji se takmiče za prostor, tržišta, tehnologiju i utjecaj. I kao i u 19. stoljeću, takmičenje velikih sila znači da male — opet — postaju tampon-zone, monete za potkusurivanje i geopolitička pješačad.
SAD mijenjaju fokus: Pacifik ispred Evrope
Washington već deset godina otvoreno govori da su Evropa i Bliski istok “previše potrošili” američke resurse.
Novi prioritet je Indo-Pacifik: Kina, Tajvan, Južno kinesko more.
To znači da Evropa — prvi put nakon 1945. — ostaje djelimično sama.
Rat u Ukrajini to je brutalno ogolio:
- NATO nije monolit.
- EU nije strateška sila.
- A američka pomoć ima rok trajanja.
Za SAD je Kina najveći izazov u modernoj historiji — ne Rusija. I zato se američka pažnja premješta na Pacifik, a Evropa će morati naučiti najtežu lekciju:
ko želi sigurnost, mora da je plati i brani — sam.
Kina: imperija koja ne osvaja oružjem nego dugovima
Kina danas kontroliše kontinente bez ijednog ispaljenog metka.
Putem projekta “Pojas i put” (BRI), kineski kapital, krediti i infrastruktura postali su nova globalna valuta moći.
- Afrika: Kina je najveći investitor.
- Azija: najveći kreditor.
- Bliski istok: ekonomski partner i posrednik.
Kina gradi zone utjecaja bez vojske — lukama, putevima, telekomunikacijama, kreditima, fabrikama.
To je tiha revolucija.
A tihe revolucije su najopasnije, jer se dogode prije nego što ih iko primijeti.
Rusija i povratak logike carstva
Rusija ne gradi utišano — već brutalno.
Rat u Ukrajini nije samo teritorijalni konflikt — to je pokušaj da se obnovi tampon-zona koja je nestala raspadom SSSR-a.
Ruska logika je jednostavna, hladnoratovska i brutalno iskrena:
Bez tampon-zona nema bezbjednosti.
Kao u prošlim stoljećima, Moskva želi pojas država koje amortizuju zapadni utjecaj. Ukrajina je najveći, ali ne i jedini primjer.
Problem?
Tampon-zona nikada ne znači sigurnost za onoga ko u njoj živi.
To su teritorije gdje se velike sile sudaraju, a civilni životi postaju kolateralna šteta.
Evropa: bogata, ali geopolitički nepismena
EU ima:
- Najveću ekonomiju na planeti (ako se gleda zajednički BDP)
- Najveći socijalni sistem
- Najsnažnije potrošačko tržište
Ali nema:
- Zajedničku vojsku
- Jedinstvenu vanjsku politiku
- Minimalnu energetsku stabilnost
- Plan za budućnost
Evropa se probudila tek kad su cijene gasa eksplodirale, kad su granice bile preplavljene izbjeglicama i kad je rat ponovo buknuo na njenom kontinentu.
EU se ponaša kao finansijski div i geopolitički patuljak.
A u multipolarnom svijetu — to je opasna kombinacija.
Povratak 19. stoljeća: zone utjecaja širom svijeta
Današnje zone utjecaja izgledaju ovako:
✔ Istočna Evropa (SAD vs Rusija)
Ukrajina, Moldavija, Baltik — glavna linija razdvajanja.
✔ Indo-Pacifik (SAD vs Kina)
Tajvan je najveća tačka napetosti u 21. stoljeću.
✔ Bliski istok (Iran, Izrael, SAD, Rusija, Turska)
Svi protiv svih — i hiljade civila stradaju kao posljedica.
✔ Afrika (Kina vs Rusija vs Zapad)
Kontinent budućnosti postao je šahovska tabla.
✔ Arktik (SAD vs Rusija vs Nordijske države)
Led se topi — počinje lov na resurse.
Svijet postaje mapa sa zonama i sferama utjecaja.
A kad god političari crtaju mape, civili umiru.
Šta nas vraća unazad? Strah, resursi i tehnologija
Tri sile guraju svijet u multipolarnu budućnost:
1. Strah od gubitka moći
SAD se boje Kine.
Evropa se boji Rusije.
Rusija se boji NATO-a.
Kina se boji unutrašnje nestabilnosti.
Ono što se političari boje izgubiti — mi plaćamo.
2. Resursi kao nova valuta rata
Nafta, gas, litij, rijetki metali — sve je politika.
Baterija u tvom telefonu je možda važnija za geopolitiku nego nuklearno oružje.
3. Tehnologija koja mijenja granice
Dronovi, AI, sateliti — omogućili su malim državama da imaju moć kakvu nikad nisu imale.
Multipolarni svijet je svijet gdje tehnologija daje moć onima koji je nikada nisu imali — ali i svijet gdje greška jedne sile može zapaliti cijeli kontinent.
Gdje u svemu tome stoje “mali”?
Male države — poput BiH, Srbije, Hrvatske, Slovenije, balkanskih i kavkaskih zemalja — ponovo postaju tampon-prostori.
U multipolarnom svijetu male države imaju samo tri opcije:
- Neutralnost (Švicarska stil)
- Partnerstvo (vezivanje za veliku silu)
- Balansiranje (najopasnija opcija)
Ali šta god izabrale — velika sila će imati zadnju riječ.
Ovo je, brutalno i jasno, svijet u kojem mali moraju učiti diplomatiju kao vještinu preživljavanja.
Najtužnija tačka: poredak se gradi krvlju civila
Ratovi u Ukrajini, Gazi, Sudanu, Mjanmaru, Etiopiji, Jemenu, Kongu — svi su dio istog procesa.
Stradaju civili.
Ginu djeca.
Gradovi nestaju.
Ljudi bježe.
Porodice se raspadaju.
A veliki istovremeno govore o “novom poretku”, “novoj sigurnosnoj arhitekturi” i “redizajnu globalne ravnoteže”.
Vrijeme je da se kaže glasno:
svjetski poredak nikada ne plaćaju političari — uvijek ga plaćaju ljudi, oni koji nikada nisu sjedili ni za jednim pregovaračkim stolom.
Svijet koji dolazi neće biti pravedan — ali može biti stabilan
Multipolarni svijet je opasan, nepredvidiv i fragmentiran.
Ali nije osuđen na haos.
Stabilnost je moguća — ali samo ako velike sile prestanu tretirati male države kao potrošni materijal, geopolitičke čunjeve i tampon-prostore.
Poredak koji se gradi na krvi nikada nije dugotrajan.
A svijet koji ignoriše ljude nikada neće biti miran.
Na kraju, pitanje je jednostavno:
Da li će 21. stoljeće biti stoljeće moći — ili stoljeće humanosti?
Odgovor će zavisiti od onih koji crtaju karte — i od onih koji ih preživljavaju.
