O totalitarizmu, lažima…

Iz razgovora s francuskim piscem Rogerom Errerom 1974. godine.

Totalitarizam

Totalitarizam počinje s prezirom prema onom što imate. Sljedeći korak je misao: „Stvari se moraju promijeniti – nije važno kako. Sve je bolje od onog što imamo“. Totalitarni vladari organizuju ovu vrstu masovnog osjećanja, i organizujući ga, oni ga artikulišu, a artikulišući ga na neki način tjeraju ljude da ga zavole. Ljudima je nekad govoreno: ne ubij; i oni nisu ubijali. Sada im je rečeno: ubij; i mada misle da je to veoma loše, oni to čine zato što je to sada dio prihvatljivog koda ponašanja. Oni nauče koga ubiti i kako ubiti, i kako da to rade zajednički. Ovo je često pominjani Gleichschaltung – proces koordinacije. Vi niste koordinisani s moćnima, već sa svojim susjedom – koordinisani ste s većinom. Ali umjesto da komunicirate s drugima, vi ste sad zalijepljeni za njih. I naravno, osjećate se fantastično. Totalitarizam budi vrlo opasne emocionalne potrebe u ljudima koji žive u potpunoj izolaciji i u strahu jedni od drugih.

Laži

U trenutku kada više nemamo slobodnu štampu, sve se može desiti. Ono što totalitarizam ili bilo koju vrstu diktature čini mogućim je to da ljudi prestaju biti informisani; kako možete imati mišljenje o nečemu ako niste informisani? Ako vam svako stalno laže, posljedica nije ta da vjerujete lažima, već da zapravo niko više ne vjeruje ni u šta. To je zato što laži po svojoj suštini moraju da se mijenjaju, i vlada koja laže mora stalno iznova pisati svoju historiju. Tako dobijate ne samo jednu laž – s kojom ćete živjeti do kraja života – već dobijate ogroman broj laži, u zavisnosti od toga kako politički vjetar puše. I narod koji ne može više ničemu vjerovati, ne može se ni odlučiti. Njemu nije uskraćen samo kapacitet za bilo kakvu akciju, već takođe i kapacitet da misli i sudi. I s takvim narodom onda možete raditi šta hoćete.

Događaji i historija

Glavna karakteristika bilo kojeg događaja je ta da nije bio poznat unaprijed. Mi ne znamo budućnost, ali sve što radimo, radimo za budućnost. Niko ne zna šta ga u budućnosti čeka zato što budućnost nastaje kao djelovanje „nas“, a ne „mene“. Samo ukoliko bih ja bio jedini koji djeluje, tada bih mogao predvidjeti posljedice koje proizlaze iz mog djelovanja. Zato je ono što će se desiti u potpunosti stvar slučaja, i slučajnost je uistinu jedan od najvažnijih faktora u cijeloj historiji. Niko ne zna šta će se dogoditi zbog toga što toliko toga zavisi od ogromnog broja varijabli, sve je kao kocka. S druge strane, ako historiju pogledate retrospektivno, onda čak i ako je događaj produkt čiste slučajnosti, možete s njim u vezi sklopiti priču koja ima smisla… Jevrejska historija, na primjer, imala je zapravo svoje uspone i padove, svoja neprijateljstva i prijateljstva, kao što historije svih naroda imaju. Ideja da kod Jevreja postoji nelinearna historija je naravno lažna. Međutim, ako na nju gledate nakon iskustva Auschwitza, izgleda kao da cjelokupna (jevrejska) historija – ili u najmanju ruku nakon srednjeg vijeka – nema druge znamenitosti do Auschwitza… Problem svake filozofije historije je to što u retrospektivi sve izgleda kao da se drugačije nije moglo desiti.

Činjenice i teorije

Dobar primjer vrste naučnog mentaliteta koji zasjenjuje sve druge je „domino teorija“. Činjenica je da je jako mali broj sofisticiranih intelektualaca koji su napisali Pentagonske dokumente vjerovao u ovu teoriju. Međutim, sve što su učinili bilo je bazirano na ovoj pretpostavci – ne zato što su bili lažovi, ili što su htjeli zadovoljiti svoje pretpostavljene, već zato što im je to dalo okvir unutar kojeg su mogli raditi. Oni su prihvatili ovaj okvir iako su znali – i svi izvještaji obavještajne službe i sve analize činjenica pokazivali su iz dana u dan – da su ove pretpostavke jednostavno činjenično netačne. Oni su prihvatili ovaj okvir jer drugog nisu imali. Ljudi iznalaze takve teorije da bi se riješili nepouzdanog i neočekivanog. Dobri stari Hegel je jednom rekao da sva filozofska kontemplacija služi tome da eliminiše slučajnost. O činjenicama svjedoče slučajni, ne previše pouzdani svjedoci; svaka činjenica je podložna sumnji. Ali to da su dva i dva četiri je nekako izvan svake sumnje. Tako su i teorije koje su smišljane u Pentagonu bile mnogo prijatnije od onoga što se zapravo događalo.

Jevreji

„Nadarenost“ – da tako kažem – nekog naroda, barem kad su Jevreji u pitanju, je historijski problem, i to je u prvom redu problem historičara. Mogla bih se ovdje upustiti u rizik spekulativnog objašnjenja: mi smo jedini evropski narod koji je preživio od antičkih vremena netaknut. To znači da smo sačuvali naš identitet, i znači da smo jedini narod koji nije znao za analfabetizam. Mi smo uvijek bili pismeni zato što ne možete biti Jevrej i nepismen. Žene su bile manje pismene od muškaraca, ali su i one bile puno pismenije nego žene bilo gdje drugdje. Ne samo da je elita znala, već je svaki Jevrej morao znati čitati – cijeli narod u svim klasama i bez obzira na nivo nadarenosti i inteligencije.

Zlo

Kad sam napisala Eichmanna u Jerusalemu, jedna od mojih glavnih namjera bila je da uništim legendu o veličanstvenosti zla, zla kao demonske snage, da zaustavim ljude u divljenju koje su imali za velike zločince poput Richarda III. Kod Brechta sam naišla na sljedeću opasku: „Veliki politički kriminalci moraju biti razotkriveni i posebno izloženi smijehu. Oni nisu veliki politički zločinci, već ljudi koji su počinili velike političke zločine, što je nešto sasvim drugo. Propast njegovog projekta ne ukazuje na to da je Hitler bio idiot.“ Sad, to da je Hitler bio idiot je naravno bila predrasuda cijele opozicije Hitleru prije njegovog osvajanja vlasti, i zbog toga je kasnije veliki broj knjiga pokušao da ga opravda i da ga učini velikim čovjekom. Tako Brecht kaže: „Činjenica da nije uspio nije pokazala to da je Hitler bio idiot, a ni doseg njegovog poduhvata nije ga učinio velikim čovjekom“. Niti je jedno, niti drugo: cijela ova kategorija veličine nema svoju primjenu. „Ako vladajuće klase“, nastavlja on, „dozvole malom pokvarenjaku da postane veliki pokvarenjak, on time ne biva predodređen za privilegovanu poziciju u našem shvatanju historije. To jest, činjenica da on postaje veliki pokvarenjak i da ono što radi ima ogromne posljedice ne doprinosi njegovom ugledu“. On u veoma žestokom osvrtu kaže i ovo: „Može se reći da se tragedija nosi s ljudskom patnjom mnogo manje ozbiljno nego što to čini komedija“. Ovo je naravno šokantna izjava; u isto vrijeme je u cijelosti istinita. Ako želite sačuvati integritet u ovakvim okolnostima, možete to uraditi samo ako se sjetite kako ste ranije posmatrali stvari i treba da kažete: „Nema veze šta je uradio, i ako je ubio deset miliona ljudi, on je još uvijek samo klovn.“

Napredak

Zakon progresa drži da sve mora biti bolje nego što je bilo ranije. Zar ne vidite da ako hoćete samo bolje, bolje i bolje, vi gubite dobro. Dobrim se više ništa ne mjeri.

The New York Review of Books, 26.10.1978.