Foto Almin Kaplan
U kuhinji je onaj teški, hercegovački polumrak. Nije to mrak koji donosi veče, već onaj koji se godinama taložio u porama kredenca i pukotinama drvenog stola. Frižider zuji ravnomjerno, držeći zidove kuće na okupu tim jednoličnim ritmom. Dok god on radi, vjerujemo da je sve uredu, da se hrana ne kvari i da se sjećanja neće rasuti. Taj zvuk je poput očevog disanja u susjednoj sobi – on nije šum, on je brana koja nas dijeli od apsolutne tišine i onoga što ostaje kad aparati utihnu, a autoriteti iščeznu.
Osjetim pod dlanovima hrapavost drveta. Kao da dodirujem nečiju suhu, izmorenu kožu. Između nas, u početku, nema mnogo riječi. Samo ona vrsta tišine koja u ovim krajevima nije nedostatak govora, nego nakupina. Talog svega onoga što se decenijama nije smjelo, ili nije moglo, izgovoriti.
Almin Kaplan sjedi prekoputa. Gleda u taj sto, ili kroz njega. Možda vidi onaj prijeratni regal iz sna, i u njemu, u najvišem pretincu, narandžasti avion na navijanje. Možda čuje majčin korak.
“Ponekad mi se čini”, kažem, “da su naši životi sastavljeni od onoga što je ostalo da tiho radi u pozadini. Kao ovaj frižider. Dok se čuje, vjerujemo da je sve uredu”.
Kaplan klimne, razumije da ne govorimo samo o zvuku. Razgovor počinje polako. Kao disanje u drugoj sobi…
Postoji jedna fascinantna slika u tvom novom romanu “Mali otac” gdje pripovjedač uspoređuje očevo hrkanje i disanje sa zujanjem hladnjaka – zvukom koji smiruje jer znači da je sve uredu. Znamo da hladnjak primijetimo tek kad prestane zujati, i tada nastaje ona neugodna tišina kvara. Je li taj zvuk očevog disanja za pripovjedača zapravo jedina brana od apsolutne tišine i smrti? Boji li se on trenutka kada će taj “aparat” utihnuti i ostaviti ga samog s onim što je od oca ostalo u tekstovima koje stalno briše?
– Koliko god bili emancipovani i vjerovali da smo o životu naučili dovoljno, isti nas svako malo zatiče i iznenađuje. Figura oca u društvu u kojem odrastamo snažna je i posvećene su joj neke od najljepših stranica naše književnosti. Odsustvo oca iz nečijeg života zna biti intenzivno koliko i prisustvo – napisane su knjige i knjige o očevima koje nismo stigli ni upoznati, koji su otišli prije rođenja onih koji su o njima pisali. Oca treba razmatrati i kao metaforu u kojoj se očituje dominantna svijest ovdašnjeg stanovništva – a koje se ne uspijeva, čak i onda kad je formalno obrazovano, otrgnuti očevom autoritetu i objektivno ga sagledati. Svi oni koji se upinju da su skužili kako stvari funkcionišu, pa nam moraliziraju po društvenim mrežama, trebali bi (ako već nisu) najprije stvari raščistiti sa vlastitim ocem. Bojim se da takvi buku prave kako bi sakrili svoje nezgrapne roditelje u koje nikada nisu dirali, a koji su i nacionalisti, i šovinisti, i šta sve ne… E, odatle bi trebalo početi priču, tako postaviti stvari. U slučaju pripovjedača romana “Mali otac”, otac je teret s kojim se pokušava iznijeti. Za priču je bitno i da je taj otac bivši logoraš koji o svom iskustvu ne želi pričati – bilo da sopstvene traume želi poštedjeti vlastito dijete, bilo zbog toga što je kukavica koja nije u stanju pokazati minimum građanske hrabrosti i svoju patnju podastrijeti kao prilog historiji. Kad taj mrki autoritet jednog dana iščezne, nastupi tišina iz koje izranjaju znakovi koje je on svojim prisustvom ustrajno prikrivao i život nam činio jednostavnijim. Očevi u patrijarhalnim kulturama uspostavljaju vlastiti svijet u svoja četiri zida, svijet koji je u formativnim godinama često naš jedini svijet. Izboriti se sa vlastitim ocem znači izroniti iz jednog narativa i osloboditi ga se. Odbaciti ga kao što je onaj nesretnik u Vešovićevoj pjesmi, skočivši kroz prozor, odbacio svijet kao optužbu. Tek onda, tek tada stičemo legitimitet da propitujemo i druge autoritete. U suprotnom, obični smo licemjeri.
Takav raskid s očevim svijetom nikada nije konačan. I kad mislimo da smo izašli iz tog kruga, nastavljamo živjeti s njegovim tragovima — u sjećanju, u jeziku, u načinu na koji gledamo vlastiti život. Često razmišljam kako su naši životi sastavljeni od onoga što smo izgubili jednako koliko i od onoga što imamo. Kod tvojih likova nema velikih katarzi, samo nastavak — tih, uporan, gotovo nevidljiv. Da li književnost može donijeti neku vrstu pomirenja s vlastitim životom ili je njena jedina istina da pomirenja zapravo nema, nego samo trajanje?
– Znam samo da bi svijet bez književnosti bio nepodnošljiv, čak užasan. Književnici i umjetnici koji stvaraju estetska djela sveci su koje samo tako ne zovemo. Čovjeku je potrebna priča u koju će i sam ulagati; vjerujem da potreba za književnosti postoji kod većine ljudi, s tim da mnogi o tome nemaju svijest i svoje potrebe zadovoljavaju na drugim mjestima. Ne mislim da je nužno pomiriti se s vlastitim životom, čak vjerujem da su unutrašnji konflikti koje osjećamo život sam, da nas oni pokreću i čine živima. Ako već moram reći zbog čega je književnost važna – onda bih radije rekao da je ona tu i zbog toga da nas dira u ono u što mi ne bismo da se dira, ona je tu, između ostalog, da uznemirava. Da nas zavadi sa sobom i svojim bližnjim – pa da nas onda, ako je potrebno, i izmiri. Više mi se dopada prvi dio tvog pitanja i tu bih imao nešto smislenije za reći. Da, naši životi su i naša sjećanja – i ne vidim niti jedan razlog da više svojim životom doživljavamo ono što nam se upravo događa u odnosu na ono što nam se događalo nekada. Životi koje živimo i koji se sa svakim trenutkom preseljavaju u sjećanje (u fikciju?), naše su ustvari priče – a u zadnjem trenutku, u onom prije nego izdahnemo, one se sklope u jednu cjelinu. Moglo bi se reći, u knjigu.
Ako se u posljednjem trenutku sve naše priče sklope u jednu knjigu, onda i šutnja mora imati svoje poglavlje. Možda najteže. U tvojim djelima, naročito u “Mehi”, likovi često više kažu onim što prešute nego onim što izgovore. Da li je šutnja oblik zaštite ili oblik kazne?
– To su takvi ljudi, nema potrebe da mistifikujemo njihovu šutnju. To su potomci ljudi koje je oblikovao suri krajolik i koji su stalno bili na vjetrometini, dakle prepušteni sami sebi. Oni su takvi, takva je njihova komunikacija, ne brbljaju, govore jednim jednostavnim i jezgrovitim jezikom koji podjednako podrazumijeva i izraz lica, i gestu, i šutnju, i ton i boju glasa. Možemo reći da se oni na taj način štite – ali i da jezik doživljavaju krajnje ozbiljno i da vjeruju da se jednom izgovorena riječ ne može povući, ona nastavlja da živi u interpretacijama sagovornika. Da, učili su ih da je bolje da šute, da su tako sigurniji… Ali nemojmo ih osuđivati, jer nisu imali izbor, nego ih pokušajmo razumjeti.
Ljudi koji su ostali bez glasa
Tu šutnju trebamo prekinuti tako da ne bude prekinuta naprasno, tim ljudima treba utjeha, vjera u institucije – tim ljudima treba država u koju će povjerovati i koja će ih uistinu štiti. Kad kažem da su ljudi ovdje bili uglavnom prepušteni sebi, mislim na to da nisu uživali zaštitu pravne države, pa čak ni u “onom” sistemu koji je bio najbolji od svih sistema… U mom selu je pet seljaka (i muslimana i katolika) bilo obespravljeno jer im je seoski moćnik zabranio put na njive koje su decenijama ostajale neuzorane. A on je bio ugledni član Partije, neko koga nisi smio ne pozdravit kad ga sretneš. Eto, tako su se učili šutnji, jer kome da se požale?
Ljudi koji su se učili šutnji jer nisu imali kome da se požale, nose tu šutnju i nakon što opasnost formalno prođe. U tom smislu rat nije samo događaj nego stanje koje se produžava u karakteru. Čini se da tvoji likovi ne žive poslije rata, već u njegovoj sjeni koja se nikada ne povlači. Može li se u takvom ambijentu ikada doista “ozdraviti” ili je književnost samo način da se s tom bolešću lakše živi?
– Književnost jeste nešto što nam tu bolest čini lakšom i podnošljivijom. Nije to samo sa nama slučaj, tako je to inače, rata se nikada niti jedan njegov sudionik nije oslobodio na način da više o njemu nije razmišljao, da ga nije sanjao ili o njemu pisao. Rat je poremećaj koji ljudi s pravom dožive kao najintenzivnije iskustvo u svom životu i nikada ga ništa ne nadjača, osim možda nekog novog rata. Iskoristio bih priliku i nadovezao se na moj prvi odgovor: u romanu “Mali otac” diskretno se postavlja pitanje imamo li pravo vlastitim traumama opteretiti našu djecu? Je li to uredu? Je li to, na kraju krajeva, pristojno? A to je jedno od najurgentnijih pitanja koje u ovom trenutku trebamo postaviti… jer to se događa, obrazovne institucije u službi nacionalističkih ideologija podsjećanjem na stradanja (na krajnje nezgrapan i nedostojan način) traumatiziraju djecu, koja se džarnuta kolektivnom traumom identifikuju s programima i ciljevima političkih stranaka koje tim procesima upravljaju. Mi koji smo rat proživjeli i koji nismo bili u stanju taj rat završiti, dakle spakovati ga i odložiti na policu historije, za dobro naše djece bismo taj rat trebali odnijeti sa sobom… Ostavljati im ga u naslijeđe ovakvim, dakle nezavršenim, nije dobro… S ratom bi se djeca trebala susretati kroz antiratne knjige i antiratne filmove – a svaka knjiga i svaki film trebaju da završe po jedan rat, a ne da djecu guraju u nove…
Kad se rat ne uspije odložiti na policu istorije, on nastavlja živjeti u svakodnevici — u jeziku, u sjećanju, u načinu na koji ljudi odgajaju djecu. Često imam osjećaj da u našim krajevima rat nikada ne prođe, nego samo promijeni oblik i nastavi živjeti u jeziku, u šutnji, u načinu na koji ljudi hodaju kroz vlastite kuće. Rekao si da nije moguće nastaviti život koji smo imali do rata, ali je moguće na njega “nakalemiti” ono života što je ostalo. Šta je, po tvom osjećaju, u tom kalemljenju najteže: sjećanje, zaborav ili svakodnevica koja traži da se ponašamo kao da je sve normalno?
– Naivno je takvo što pomisliti, a kamoli u to vjerovati – da je moguće oživjeti vrijeme koje je s ratom završilo. Rat je tačka u kojoj se ugasio jedan svijet, jedan osjećaj svijeta, ali je to i tačka iz koje se izlegao svijet ljudi rođenih poslije rata; svijet koji vrlo često potcjenjujemo i osporavamo mu pravo da bude normalan, a on bi to mogao puno više i puno bolje samo kad bismo tu djecu pustili na miru. Jedan moj prijatelj mi je rekao jednu divnu o ovoj temi: već odavno su Stočani postali prognanici iz Vareša i Bugojna, a tek njihova djeca koja su se u Stocu rodila i koja su po haustorima stolačkih zgrada derala koljena, njima ovaj grad pripada koliko i onima koji su po tim haustorima koljena derala do rata – i niko im ne smije osporavati pravo da budu to što jesu, da budu Stočani. To, nažalost, mnogima nije jasno – i mnogi žive iluziju da se moguće vratiti na postavke od prije devedesetih. Ja ih pitam: kako? Novim etničkim čišćenjima? Takvi kao da hoće spriječiti budućnost da se dogodi, jer se neprestano osvrću na raj odakle su prognani… No, kao što to kažu reče jedan pravoslavni teolog, raj bi trebao biti ispred, a ne iza nas…
Ako raj ne može biti iza nas, nego ispred, onda i prostor u kojem živimo prestaje biti samo mjesto sjećanja i postaje mjesto na kojem se život nastavlja. Imam utisak da je pejzaž u tvojoj prozi više od prostora — kao da nosi memoriju ljudi koji su iz njega nestali. Kuće, sela, putevi kod tebe nisu scenografija, nego svjedoci. Može li prostor pamtiti više i tačnije od ljudi, i pišeš li zapravo o krajoliku ili o onome što je iz njega iščezlo?
– Jako mi se dopada to što si rekla – i u pravu si: krajolik ima veze sa pamćenjem, kao što s pamćenjem veze ima naše tijelo. Mi smo emotivna bića i vežemo se za predmete, za mrtvu prirodu… I često nas prizori vrate u našu prošlost, probude u nama osjećaje koji su nam važni, od kojih smo satkani… Evo, naprimjer, ja i dan danas sanjam naš prijeratni regal i u njemu, u onom najvišem pretincu, narandžasti avion na navijanje koji mi je tu jedanput odložila majka nakon što mi ga je iz nekog razloga otela.
Pamćenje u stvarima koje su nestale
I dan-danas na tom mjestu ima nešto od tog aviona i od te moje ljutnje na nju – iako regala odavno nema. E, taj prostor i ti predmeti su se u tom trenutku povezali sa mnom, odnosno ja sam se povezao s njima i oni su postali moja memorija, podsjetnici na to kakvo sam bio dijete i kako sam se ljutio na majku. I sve je tako – sve je puno takvih mjesta i trenutaka. Ne, prostor ne može pamtiti, ali mi pamtimo prostorom.
Taj avion u regalu pokazuje da se grad ne nosi u arhitekturi, nego u detaljima koji su se u nas urezali. U “Mostarskoj zbirci” grad ne opisuješ kroz njegove razglednice, već kroz vlagu, zidove, podrumske prostore i mirise koji su ostali nakon rata. Može li se o postratnom gradu uopšte pisati drugačije nego kroz te mikrodetalje, i osjećaš li da je poezija jedini medij koji može podnijeti tu vrstu fragmentirane istine?
– Ja sam Mostaru prišao iz dvije pozicije – iz pozicije djeteta tek izašlog iz tmine ratnog podruma i iz pozicije djeteta koje nije do tada imalo iskustvo grada, dakle iz pozicije djeteta sa sela. Međutim, to je bio jedan razrušen grad, jedan Mostar koji nisu poznavali ni njegovi starosjedioci, Mostar novog, poslijeratnog vremena. Ne znam da je i jedan grad toliko stradao i ja sam kao srednjoškolac odrastao među njegovim ruševinama pokušavajući ga rekonstruisati. Moja pozicija je pozicija djeteta, dakle potpuno neutralna, na čemu su mi zamjerili bošnjački nacionalisti koji ni danas ne prestaju ževkati zbog te knjige. Šta je fragmentirana istina? I šta je istina uopšte? I da li smo je dostojni? Ako je neka majka izgubila sina – zar njena tuga nije apsolutna istina? Ja ne želim da moje knjige bilo koga inspirišu na osvetu, a ima ljudi koji knjige zbog toga i čitaju, tražeći razlog/pokriće za nedjela koja se spremaju počiniti. Jednoga dana nas neće biti, a ostat će knjige koje smo napisali – i one će poći svojim putem, skupljati grijehe za naše duše.
Kad sve što napišemo jednom krene svojim putem, ostaje pitanje šta uopšte možemo zadržati. Tvoja poezija često djeluje kao pokušaj da se zadrži trenutak prije nego što prođe — svjetlo na zidu, prolazak kroz ulicu, kratki osjećaj da je sve na svom mjestu. Može li pjesma zaustaviti vrijeme makar na jednu rečenicu, ili je njena ljepota upravo u tome što svjedoči da se ništa ne može zadržati?
– Ima tog poriva u meni kad pišem stihove, čak je i motivator, iz njega proizlazi jaka volja da se takvo što pokuša. Da, ti trenuci su beskonačni, beskonačniji od vječnosti i katarzično je proživljavati ih. Može, pjesma može zaustaviti vrijeme, nakupina vremena je jako puno u stihovima (recimo) Nikole Šopa. Tamo, u njegovim pjesmama, sve stoji onako kako je to on uhvatio. Nekad je konstatovati trenutak angažiranije od stihova koji propituju socijalne prilike i pozivaju na revoluciju. Samo što to ne vidimo, opterećeni aktuelnim narativima.
Možda se istina o svijetu najjasnije vidi upravo u tim malim životima i trenucima. Dok se mnogi bave velikim zlom, ti se baviš “malim” ljudima i njihovim sitnim radostima i mukama. Da li je teže napisati uvjerljivog “dobrog, običnog čovjeka”, nego kompleksnog negativca?
– Pa ne znam, nisam o tome razmišljao. Ja svoje likove gradim polako i s mnogo pažnje, gradim ih na način da ih što manje opisujem, tako da oni sami o sebi govore svojim postupcima. Studije karaktera sam radio od najmanjih nogu, fascinirali su me ličnosti iz mog okruženja, divio sam im se uvjeren da su svi bolji od mene. I danas imam opsesiju da na osnovu izraza lica satima zamišljam život nepoznatog čovjeka, da zamaštavam čitave živote na osnovu jedine rečenice koju sam čuo iz usta slučajnog prolaznika.
Ta pažnja prema pojedincu ne može ostati slijepa na strukture koje ga pritišću i određuju. Rekao si da je sprega politike i religije ubojita i da je moralni imperativ pisati o tome. Šta te najviše boli kad gledaš kako se vjera pretvara u oružje – gubitak same vjere ili gubitak ljudi koji u nju vjeruju?
– Najviše me brine ta dogmatska svijest koju udružene religija i politika njeguju kako bi lakše vladale i manipulisale. Društvo smo koje je jako opterećeno vjerom i vjerskim osjećajima, na svakom koraku su bogomolje iz kojih slušamo kako su vjernici ugroženi… ne mislim da bilo ko treba bilo koga opterećivati svojim vjerskim ili nevjerskim osjećajima, prije nam treba diskretnosti, vjernici bi valjda trebali s više suptilnosti manifestovati svoje osjećaje. Znaš, i nametanje vjerskih osjećaja za nekoga je uvredljivo, samo što su takvi manjina i zbog svoje sigurnosti šute. Ako nas vjera ne čini tolerantnijim ljudima, onda je to loša vjera. Ako nas religija ne motiviše da se borimo protiv klimatskih promjena – onda s tom religijom nešto nije uredu. Nažalost, u školama su veći autoriteti vjeroučitelji, nego nastavnici biologije, a svi koji tome doprinose krše ustavne principe i zakone. Ne znam jesu li oni koji upravljaju procesima svjesni da se zbog vjere odriču države.
Takav svijet nasljeđuju oni koji dolaze. Kako vidiš današnje generacije koje rat nisu ni doživjele, ali nose njegove posljedice u kostima – kroz porodične priče, šutnju, nacionalizam?
– Kao što već rekoh, omladinu smo opteretili ratom i tako smo je ugrozili – i to najviše od njih samih. Ne može se kulturom sjećanja baviti bilo ko i bilo kad – to je ozbiljna stvar, i jako opasna. Suživot je bio realniji 1996. nego što je danas – a u tome su svi učestvovali. Ama baš svi.
Takvo naslijeđe stvara prostor u kojem nacionalizam nastavlja živjeti. Nacionalizam je u tvojim knjigama kao otrov u vazduhu – svi ga udišu, niko ga ne priznaje. Misliš li da je književnost uopšte u stanju išta promijeniti u tom otrovu ili je njena uloga samo da ga imenuje?
– Riječ nacionalizam je u ovih trideset godina toliko puta korištena da više ne znamo šta znači. Da, književnost može puno, i mislim da čini više nego što smo toga svjesni… Nego, pada mi na pamet sljedeće: zamisli da ja sad nađem negdje, kod nekoga, onaj naš prijeratni regal koji sam spomenuo – pa zamisli kakvo bi to razočarenje bilo za ove moje oči. Neka on ipak ostane metafora prijeratnog vremena o kojem smo najviše pričali – i neka ga u mojim sjećanjima velikim i lijepim. Dakle, pustimo književnosti da ona završi ono vrijeme – književnosti zbog koje smo bliži raju bez obzira na to što on možda ne postoji… Otiđimo sa ovog svijeta dostojanstveno.
Kad aparati utihnu
Kuhinjski sat je odavno stao. Primijetih to tek sad – kazaljke na pola sata, ko zna koje godine, ko zna koje noći. Ali hladnjak i dalje zuji. Taj zvuk je sve što je ostalo od mjerenja vremena. To je ritam trajanja koji nam dozvoljava da sjedimo tu, u tom procjepu između onoga što je bilo i onoga što tek treba da se sklopi u knjigu.
Dok se pozdravljamo, ne mogu da ne pomislim na onaj narandžasti avion na navijanje. Možda je Almin u pravu – možda je bolje ne tražiti taj stari regal po tuđim kućama i tuđim sjećanjima. Neke stvari moraju ostati tamo gdje su najsigurnije: u jeziku koji ih čuva od propadanja.
Izlazim iz kuće s osjećajem da raj, ako ga uopšte ima, zaista ne može biti u onome što smo nepovratno izgubili, nego u miru s kojim prihvatamo tu prazninu. Ostavljam ga u tišini koja više nije teška, jer smo je, makar nakratko, uspjeli prekinuti a da je naprasno ne srušimo. Književnost je, čini se, upravo to – ono što ostaje da zuji u pozadini i onda kad svi ostali aparati utihnu…
