Fascinantno je posmatrati tu karijernu krivulju: od borbe protiv banaka i deložacija, preko afričkih pustolovina i političkog sunovrata, zatim kratke, ali upečatljive epizode porno-zvijezde, pa sve do današnje, zrele faze — samoproglašenog vrhovnog tumača islama i statističkog genija za Balkan. Evolucija kakvu Darvin nije predvidio, ali Facebook jeste.
Ivan Pernar se, dakle, ponovo probudio s potrebom da objasni Bošnjake — Bošnjacima. Ovaj put otkrivši epohalnu istinu: Bošnjaci, tvrdi on, više vole tiket nego vjeru. Ko bi rekao da se rješenje svih bosanskohercegovačkih problema krije u listiću iz Mozzarta ili Premiera? Dayton, korupcija, siromaštvo, ratne traume — sitnice. Prava bitka se vodi između džamije i kladionice, barem u Pernarovom poimanju svijeta.
Svoje otkriće je, naravno, podijelio putem Facebooka — tog prestižnog instituta za sociologiju, antropologiju i brzu pamet, gdje se kompleksna društva seciraju pomoću dvije brojke i jednog unaprijed donesenog zaključka. Statistika je izvučena, kontekst uredno preskočen, a krivac već poznat: narod. Ne sistem, ne zakon, ne političko-ekonomski okvir — nego narod. Ovaj put bošnjački.
Po toj logici, društvene devijacije nisu posljedica tranzicije, deregulacije tržišta, siromaštva i političke korupcije, nego kolektivne moralne slabosti jedne etničke grupe. To je zgodan trik: dovoljno jednostavan da stane u status, dovoljno glasan da izazove bijes i dovoljno površan da se ne mora braniti činjenicama.
Pernar nas dalje uči da činjenica da BiH ima više kladionica nego Irska automatski znači da svaki Bošnjak doručkuje kvote, a večera gubitni listić. Taj nivo analize je na minus pet. Upoređivati Irsku, digitalizovanu ekonomiju gdje se klađenje odvija preko aplikacija, s BiH, gdje je kladionica zamjena za lokalni kafić, socijalnu ustanovu i terapiju za očajne, zahtijeva ozbiljan napor u ignorisanju stvarnosti.
A onda dolazimo do najbizarnijeg dijela: Pernar kao muftija iz sjene. Čovjek koji o islamu zna otprilike koliko se može naučiti s poleđine vrećice šećera, odlučuje citirati Elvedina Pezića i objašnjavati šta je “pravi”, a šta “bosanski” islam. Podržati lokalne moralne arbitre samo da bi se bocnuli Bošnjaci i nije neka hrabrost — to je intelektualna lijenost. To je kao da vam lik iz kladionice objašnjava geopolitiku Balkana na osnovu kvota za derbi — nema veze s vezom, ali govori s tolikim samopouzdanjem da neko povjeruje.
“U sve im diraj, samo u kladionicu nemoj”. Pernarova teza da Bošnjaci skaču zbog kladionica, a ne zbog decenija političkih blokada, korupcije i ustavnih kriza, sugeriše da on bosanskohercegovačko društvo posmatra kroz ključanicu najbliže poslovnice kladionice. Patologizirati cijeli narod zbog poroka koji jednako razara sve narode u regionu više govori o opsesiji drugima nego o ikakvoj ozbiljnoj analizi.
Dok se ozbiljni ljudi bave sistemskim uzrocima društvenih problema, Ivan Pernar nudi populizam upakovan u celofan “istine koju se niko ne usuđuje reći”. A istina je, nažalost, mnogo dosadnija: kladionice nisu uzrok, nego simptom. Nusprodukt siromaštva, beznađa i države koja je odavno digla ruke od svojih građana.
I tu dolazimo do kraja. Problem s Ivanom Pernarom nije u tome što govori gluposti — to je legitimno pravo svakog bivšeg političara u slobodnom padu. Problem je što svoje lične frustracije, promašene karijere i potrebu za relevantnošću uporno projektuje na cijele narode, glumeći analitičara, vjerskog arbitra i društvenog dijagnostičara u isto vrijeme. Kad se politika završi, a ideologija istroši, ostane samo performans. A kad nestanu argumenti, uvijek se nađe neko “drugi” koga treba objasniti, popraviti ili prozvati. Obično kad više nema šta pametno da se kaže.
