Norveška je ovih dana upozorila građane da, u slučaju rata, država može preuzeti njihove domove i vozila. Vijest je prošla tiho, administrativno, gotovo bez emocije. Ali upravo je u tome problem.
Jer ovo nije vijest o ratu.
Ovo je vijest o psihologiji straha.
Norveška se, barem u javnom narativu, priprema za scenario u kojem “eto zlih Rusa”, rat dolazi, bombe padaju, a građani trebaju:
– šutjeti
– vjerovati
– i unaprijed prihvatiti gubitak imovine “za opće dobro”
I sve to u trenutku kada Rusija:
- nema realan strateški interes za napad na Norvešku
- nema logistički kapacitet za takav ratni teatar
- nema ni vojnu ni političku računicu da otvara još jedan front
Ali strah — strah ne mora biti logičan.
Kako izgleda moderna ratna priprema (bez rata)
Ovo što gledamo nije klasična ratna propaganda. Ovo je sofisticiranija verzija:
administrativni strah.
Nema dramatičnih govora.
Nema mobilizacije.
Nema sirena.
Ima:
- pravnih akata
- “uputa građanima”
- normalizacije ideje da je oduzimanje privatne imovine razumno i nužno
Rat se ne najavljuje tenkovima.
Najavljuje se papirima.
“Vjerujte svojoj vladi” — najskuplja rečenica u historiji
Svaki put kada država kaže:
“Ovo radimo za vašu sigurnost”
u pozadini se traži nešto vrlo konkretno:
- poslušnost
- odricanje
- odgoda pitanja “zašto baš mi?”
Psihoza straha funkcioniše po jednostavnom principu:
- stvori se stalna prijetnja
- prijetnja se ne mora ostvariti
- ali mjere ostaju
I ono što je privremeno, postaje novo normalno.
Ključno pitanje koje se ne postavlja
Ako je prijetnja realna — gdje su dokazi?
Ako je rat moguć — gdje su jasni ciljevi agresora?
Ako je Rusija ta opasnost — zašto bi Norveška bila meta?
Ova pitanja se ne postavljaju jer psihoza ne voli pitanja. Ona voli:
- slike
- riječi
- ponavljanje
“Rat dolazi.”
“Moramo biti spremni.”
“Bolje spriječiti nego liječiti.”
To je dovoljno.
Strah kao resurs
U 21. stoljeću strah je postao politička valuta.
Ne troši se jednokratno.
Ne eksplodira.
Ne završava.
On se održava na niskom nivou, stalno prisutan, dovoljno jak da:
- ljudi prihvate ograničenja
- odustanu od prava
- i počnu misliti da je to razumno
Rat je samo izgovor.
Strah je mehanizam.
Zaključak koji bode
Možda rata neće biti.
Vrlo vjerovatno ga neće biti.
Ali ono što se već dešava jeste:
rat protiv normalnosti.
Rat u kojem se građanima govori da je sasvim normalno:
– da vam država uzme kuću
– da vam uzme auto
– da vam kaže “kasnije ćemo objasniti”
I da sve to prihvatite jer “eto Rusa”, iako su ni blizu, ni motivisani, ni racionalni da to urade.
Najopasniji ratovi nisu oni koji počnu pucnjem.
Nego oni koji počnu navikavanjem na strah.
