U višegradskom stanu u kojem je povremeno boravio Đorđe Šević, od Milana Lukića su obaviješteni da će sutra ići u akciju. Šef srpske jedinice Osvetnici prisutnima nije objasnio o čemu je riječ. Niti je iko od pet-šest vojnika upitao gdje će se sutra zaputiti.
U jutarnjim časovima pred zgradom se nalazilo deset do petnaest ratnika. Bilo je parkirano nekoliko vozila. Krenuli su, a nakon pola sata vožnje zaustavila ih je policija. Ubrzo nastavljaju put. Tridesetak minuta kasnije u ruđanskom su selu Mioče. Sa automatskim puškama, nagaravljeni i u uniformama, zapovjednik raspoređuje Osvetnike dužinom ulice.
Na cesti se pojavljuje zglobni autobus užičkog preduzeća Raketa. Saobraća se redovno na relaciji od Priboja do Rudog. U pet sati ujutro kreće za Rudo, a sat poslije se vraća u Priboj. Na mjestu koje nije predviđeno za autobusko stajanje, Milan mu signalizira zaustavljanje. U neposrednoj blizini kafane Amfora koja nije u funkciji. S desne strane puta. Okolo nema kuća. Premda ima šumaraka.
Milan čizmama kroči u autobus. Od šofera zahtijeva gašenje motora. Vozač to nevoljno čini, a glavnokomandujući traži lične karte na pregled. Koračanje kroz vozilo traje nekoliko minuta. Na srednjim i zadnjim vratima nekoliko je Osvetnika s puškama.
Iz autobusa počinju silaziti ljudi. Državljani Savezne Republike Jugoslavije. Petnaest muškaraca i jedna žena. Unutar prijevoza se šapuće kako izvode muslimane. Nedugo zatim, stiže drugi autobus. Saobraća od Pljevalja prema Priboju. Osvetnici ga zaustavljaju. No, vozilo uskoro nastavlja put dalje. Iz njega niko nije izveden.
U mali civilni kamion sa ceradom crvene boje iza Amfore uz prijetnju oružjem smješteno je šesnaest civila bošnjačke etnije. Radnika, koji se svaki dan prevoze od Sjeverina do Priboja i obratno. Kako bi došli na odredište, prolaze kroz teritoriju Bosne i Hercegovine. Međa dvije države na tom dijelu krivuda. Iz pravca Priboja, u dužini od pet kilometara prolazi se kroz Srbiju. Potom se prelazi u domovinu Ive Andrića. Traje to narednih deset kilometara. Poslije se ponovo vraća pet kilometara kroz Srbiju. Naposljetku, ponovo se ulazi u zemlju Meše Selimovića na dužini oko pola kilometra do samog Rudog.
Osvetnici su, iz bosanskog sela Mioče, kamionom kojim je upravljao Oliver Krsmanović otete Bošnjake povezli prema Višegradu. Vozilo se u međuvremenu kvarilo. Vojnici su ga gurali. Uspjeli su ga upaliti i nastaviti put. Ubrzo je Miloje Udovičić, koji se kretao prema Užicama, bio natjeran svojim kamionom da ih šlepa. U nekom momentu je shvatio da se u kamionu Osvetnika nalaze civili. Sjećao se docnije ratnika u uniformama. I onih zagrnutih u crnu zastavu s mrtvačkom glavom i natpisom „S verom u Boga, Za kralja i otadžbinu“.
U hotelu Vilina Vlas otete Sandžaklije su prebijane i mučene. Udarane su drvenim motkama. Dragana Đekić se pred beogradskim sudom prisjećala da je tog dana ispred mučilišta, između ostalih, susrela Đorđa Ševića, Dragutina Dragićevića, Olivera Krsmanovića, Sinišu Kovačevića i Milana Lukića. Pominjala je i Milana Timotića, fotoreportera Večernjih novosti. Obučenog u uniformu s fotoaparatom. Od oružja je imao pištolj. Kazivala je i da je ispred banje vidjela civile, koji su od vojnika tražili da ih puste u hotel kako bi linčovali mudžahedine.
Iz Viline Vlasi Osvetnici su civile prevezli do obale Drine. Tu su lišeni života. Milan je govorio da su to „mudžahedini koji su htjeli da idu u Goražde i da se bore.“
Zvali su se: Alija Mandal, Derviš Softić, Esad Džihić, Hajrudin Sajtarević, Idriz Gibović, Medo Hodžić, Medredin Hodžić, Mehmed Šebo, Mevlida Koldžić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Mustafa Bajramović, Ramahudin Ćatović, Ramiz Begović, Sead Pecikoza i Zafer Hadžić. Ispred porodičnog doma noć prije nestao je Sabahudin Ćatović. Od tada mu se gubi svaki trag.
Zločin poznat kao Otmica u Sjeverinu dogodio se 22. oktobra 1992. godine. Beogradski Okružni sud je 2005. u odsustvu osudio na po dvadeset godina zatvora Milana Lukića, Olivera Krsmanovića i Dragutina Dragićevića. Đorđe Šević je osuđen na zatvorsku kaznu od petnaest godina.
Porodice žrtva još zahtijevaju da se njihovim članovima prizna status civilnih žrtava rata. No, Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica ne dozvoljava takav status osobama koje su za vrijeme jugoslavenskih ratova ubijene ili povrijeđene izvan Srbije.
Nakon otmice, seljani su se okupili na jednoj livadi u Sjeverinu. Uglavnom rođaci i prijatelji nestalih. Zahtijevali su od predstavnika vlasti da saznaju šta se dogodilo sa njihovim najbližima. Okružila ih je grupa od šest naoružanih osoba. U rukama su držali automatske puške. Zahtijevali su da se raziđu. Đorđe Šević im je govorio: „Raziđite se, svi su živi i zdravi“.
Do danas su pronađeni posmrtni ostaci jednog putnika, Medredina Hodžića. U jezeru Perućac 2010. godine. Za ostalima se još traga.
