U 1984. Georgea Orwella svijet je podijeljen na tri velike sile: Oceaniju, Euroaziju i Istočnu Aziju. Savezi se mijenjaju preko noći, neprijatelji postaju prijatelji bez objašnjenja, a istina se prilagođava trenutnoj potrebi moći. Kada Partija kaže: “Oduvijek smo bili u ratu s Istočnom Azijom”, novine se prepravljaju, historija se resetuje, a narod prihvata novu realnost.
To je bila fikcija.
Ali fikcija s uputstvom.
Danas, u 2026., ideja svijeta podijeljenog na sfere utjecaja velikih sila više nije teorija s ruskih foruma ili akademskih eseja. Ona se provodi – otvoreno, grubo i bez pozivanja na demokraciju, ljudska prava ili međunarodno pravo.
Od Moskve do Washingtona: Ista logika, druga zastava
Ideja “sveta velikih sila” dugo je bila ruski san:
– Ukrajina kao “prirodni dio ruske sfere”
– “bliže inostranstvo” kao eufemizam za kontrolu
– slabiji narodi kao geopolitički prostor, ne politički subjekti
Još 2019. Fiona Hill je svjedočila da su ruski zvaničnici nudili ciničnu razmjenu:
“Mi vama Venezuelu, vi nama Ukrajinu.”
Tada je to zvučalo kao hladnoratovska fantazija. Danas zvuči kao nacrt politike.
Jer ono što je krenulo iz Moskve – sada se normalizira u Washingtonu.
Maduro kao signal, Grenland kao prelomna tačka
Otmica Nicolása Madura već je bila presedan. Brutalan, ali još uvijek “poznat”: Latinska Amerika, droga, diktator, intervencija. Međutim, Grenland mijenja sve.
Grenland nije neprijatelj.
Grenland nije diktatura.
Grenland je dio NATO-a.
Grenland pripada Evropi.
I upravo zato je opasan test.
Izjave Stephena Millera – da Danska nema pravo na Grenland, da “niko neće ratovati s SAD-om”, da vojna akcija nije ni potrebna – predstavljaju otvoreno razmišljanje o aneksiji saveznika. Ne u ime demokratije, nego u ime “sigurnosti” i “dominacije”.
To više nije imperijalizam protiv slabih.
To je imperijalizam unutar saveza.
Iskrivljena Monroeova doktrina: “Američka dominacija više neće biti dovedena u pitanje”
Trumpova konferencija nakon Madura bila je simptomatična po onome čega nije bilo:
- nije spomenuo demokratiju
- nije spomenuo međunarodno pravo
- nije spomenuo legitimitet
Umjesto toga, govorio je o “američkoj dominaciji Zapadne hemisfere”. To nije politika oslobađanja. To je doktrina vlasništva.
Venezuela nije predstavljena kao zemlja s građanima, nego kao prostor koji treba “voditi”. Ko će voditi? Nije važno. Legitimitet? Nije bitan. Važno je samo da sila pokaže da može.
Ako je sila pravo, istina je višak
U Orwellovom svijetu logika nije potrebna. Isto vrijedi i ovdje.
Trump hapsi Madura zbog droge – dok istovremeno pomiluje honduraškog predsjednika pravosnažno osuđenog za trgovinu drogom. Nema dosljednosti jer dosljednost nije cilj. Cilj je poruka: mi odlučujemo.
Ako SAD ima pravo raditi šta želi u “svojoj sferi”, onda:
- mali narodi nemaju glas
- suverenitet je uslovan
- pravila vrijede samo dok su korisna
Zato su reakcije Rusije i Kine mlake. Ne zato što im odgovara gubitak Venezuele, nego zato što prepoznaju vlastiti narativ u američkom.
Putin: Ukrajina je u našoj sferi.
Xi: Tajvan je u našoj sferi.
Trump: Zapadna hemisfera je naša.
Razlika je samo u retorici, ne u logici.
Iluzija kontrole: nijedna sfera nije stabilna
Ipak, postoji problem koji svi imperijalni projekti dijele: sfera utjecaja nije isto što i kontrola.
Venezuela je razorena, naoružana, fragmentirana. Vojska i paravojne strukture ostaju. Nafta ne teče sama od sebe. Ulaganja traže stabilnost, a stabilnost ne dolazi iz otmica i prijetnji.
Isto vrijedi i za Grenland, Ukrajinu, Tajvan – i bilo koju buduću metu.
Manje zemlje nisu pasivne figure. One se opiru, prilagođavaju, sabotiraju, preživljavaju. Ideja da će narodi jednostavno prihvatiti novu kolonijalnu realnost je ozbiljna zabluda.
Svijet se ne vraća u red – vraća se u haos
Podjela svijeta na sfere utjecaja ne donosi stabilnost. Donosi:
- više sukoba
- više paranoje
- više nasilja
- manje povjerenja
Kao što ruska invazija na Ukrajinu nije donijela Rusiji sigurnost, tako ni američka potraga za dominacijom neće donijeti prosperitet.
Ako Amerika odluči biti regionalni nasilnik, Evropa i Azija će prije ili kasnije zatvoriti vrata. A Zapadna hemisfera – koliko god je Trump smatrao “svojom” – organizirat će se protiv njega.
Orwell je bio u pravu u jednom:
moć koja se oslanja samo na silu na kraju ostaje sama – s prepravljenim knjigama, ali bez stvarne kontrole.
Svijet sfera utjecaja ne vodi ka miru.
Vodi ka sistemu u kojem niko nikome ne vjeruje.
A to je uvijek uvod u nešto gore.
